SKRIPTA RIMSKO PRIVATNO PRAVO, Skripte od Rimsko privatno pravo

Preuzmite SKRIPTA RIMSKO PRIVATNO PRAVO i više Skripte u PDF od Rimsko privatno pravo samo na Docsity! www.nasciturus.com 1 2. DIOBE RIMSKOG PRAVA 1. POJAM I VAŽNOST RIMSKOG PRAVA - rimsko pravo – pravo koje je kao pravni poredak vrijedilo u Rimu od njenog osnutka (754.g.pr.n.e.) do Justinijana (527.- 565.g.pr.n.e.) i njegove kodifikacije Corpus iuris civilis - razvoj od pravnog poretka malog grada i seljačkog naroda do univerzalnog prava svjetskog carstva - vrhunac razvoja čini kodifikacija cara Justinijana, Corpus iuris civilis - superiorno u odnosu na prava ostalih antičkih naroda, a postoji i nakon propasti rimske države - od srednjeg vijeka preuzimaju ga brojne europske zemlje kao pozitivno pravo (recepcija rimskog prava) - recipirano rimsko pravo od srednjeg vijeka potisnulo je domaća partikularna prava - tri osnovna stupa rimskog privatnog prava: a) neograničeno privatno vlasništvo b) ugovorna sloboda s razrađenim obveznim pravom c) sloboda oporučnog raspolaganja - recipirano rimsko pravo naziva se:  opće – vrijedi za čitave teritorije država  pandektno – prema ključnom dijelu Justinijanove kodifikacije, Pandectae (lat. Digesta) - u novom vijeku biva zamijenjeno:  u Francuskoj 1804. Code civil (Code Napoleon)  u Njemačkoj 1900., Jedinstveni njemački građanski zakonik - rimski klasični pravnici postavili su prve temelje pravne znanosti – nastavljači su glosatori i postglosatori u Italiji, francuski pravnici srednjeg vijeka i njemački i nizozemski pravnici od 16. stoljeća - rimski pravnici rješavaju slučajeve iz praktičnog života – rimsko pravo nije skup apstraktnih pravnih pravila - razvijaju pravnu tehniku koju karakteriziraju točnost i jasnoća, stroga logičnost, dosljednost - francuski romanist P. F. Girard naglašava da je studij prava odlično sredstvo historijskog odgoja - razvoj društva nije slučajan, nego je podvrgnut određenim društvenim zakonima, te uvjetovan određenim uvjetima - historija rimske države i prava predočava nam klasni karakter države i prava - osnovna klasna dioba rimskog društva je na robovlasnike i robove, pri čemu robovi nisu subjekti, nego samo objekti prava - opreke su postojale i unutar slobodnog rimskog stanovništva, pa imamo razne podjele: patriciji i plebejci; građani, Latini i peregrini; nobiles, equites i populari; honestiores i humiliores; coloni, … - na razvoj i promjene društvenih pojava pritom utječu ekonomske prilike - rimsko pravo razvija se od doba raspadanja rodovsko-plemenske organizacije i raspada države, preko dominacije robovlasništva u klasičnom razdoblju rimskog prava, do početaka feudalizacije (kolonata) za Justinijanovog prava - u ovom razvoju potvrđeni su zakoni historijskog materijalizma, te su postavljeni temelji za objašnjenje sadašnjosti i pravilno gledanje na budućnost - rimski pravnici nisu definirali pravo – koriste izraz ius koji označava: o pravne norme koje čine pravni poredak (pravo u objektivnom smislu) o pravna ovlaštenja koja pripadaju pojedincu iz pravnih normi s obzirom na određene stvari ili druge osobe(pravo u subjektivnom smislu) - brojni rimski pravnici u izrekama naglašavaju etičku stranu prava:  Ulpijan:" honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere" (pošteno živjeti, nikoga ne oštetiti, svakome dati što mu pripada).  Celzus: "ius est ars boni et aequi" (pravo jest umijeće dobrog i pravednog)  Ulpijan: " iustitia est constans et perpetua voluntas ius suum cuique tribuendi" (pravda je stalna i trajna volja svakome dati pravo koje mu pripada). - pravo kod Rimljana je prvo bilo povezano s vjerskim pravilima (fas) - ipak, prelaženjem na državno uređenje pravo se odvaja od religije, a religijski društveni običaji zamjenjuju se svjetovnima - pravne norme jasno su odvojene od vjerskih već u posljednjim stoljećima republike - umjesto svećenika, sada se pravnom znanosti bave isključivo laički pravnici - pravo je skup pravila ponašanja koje je donijela država – odvojeno je od pravila morala koja su prepuštena savjesti  Paulus: " non omne quod licet honestum est" (nije pošteno sve ono što je po pravu dozvoljeno). - ipak, rimski pravnici još nisu u potpunosti spoznali pravo nezavisno od religije i različito od morala - najvažnije diobe rimskog prava:  IUS CIVILE, IUS GENTIUM, IUS NATURALE - klasični pravnici razlikuju samo ius civile i ius gentium (često se naziva ius naturale) - ius civile su norme koje stvara pojedini narod, a ius gentium postoji kod svih naroda, a oslanjaju se na razum (naturalis ratio) (Gaius u "Institucijama") - Gaius u institute ius gentium ubraja: tutorstvo nad nedoraslima, stjecanje vlasništva ratnom okupacijom, naplavom rijeke... - ova opreka preuzeta je od Aristotela; njome se ističe činjenica da različiti narodi trebaju jednake pravne institute - ius civile je pravo koje je vrijedilo samo za Rimljane - ius Quiritium - razlika između ius civile i ius gentium : razvojem iuris gentium omogućen je pravni saobraćaj sa strancima, peregrinima - ius civile vrijedi samo za rimske građane, a zbog formalizma je bilo nerazumljivo i nedostupno peregrinima - zato su Rimljani, nakon što je Rim postao centar Sredozemlja, morali naći mogućnost pravnog saobraćaja sa strancima - sredinom 3. st.pr.n.e. pored gradskog pretora (praetor urbanus) uveden je praetor peregrinus (juristički magistrat) - on uvodi formalni sudski postupak (formularni postupak) za pravosuđe sa strancima, kao i nove ustanove prometnog prava koje se kasnije nazivaju ius gentium - te ustanove čine rimsko prometno pravo, a primjenjuju se i među samim rimskim građanima - tako se umjesto stare kupnje uz prisutnost 5 svjedoka, mjerača s vagom (libripensa) i izgovaranja formula razvija kupnja gdje kupoprodajni ugovor nastaje već neformalnim sporazumom o predmetu i cijeni – neformalni zajam (iuris gentium) nasuprot formalističkom nexumu starog civilnog prava; institucije iuris gentium su najviše izražene u obveznom odnosu (osobito kod realnih i konsenzualnih kontrakata) - ius gentium ni je međunarodno pravo, nego dio rimskog prava koji se primjenjuje i u saobraćaju građana sa strancima, jer oni nisu mogli zaključivati pravne poslove, niti sudjelovati u postupku, po ius Quiritium - ono je slobodnije i prilagođenije od starog civilnog prava; sada prevladavaju sadržaj i svrha, a ne više forma - kod poslova iuris gentium primjenjuju se načela poštenja i povjerenja u prometu (bona fides) - staro civilno pravo ubrajamo u ius strictum (str ogo pravo) pri čijoj je primjeni sudac morao doslovno primijeniti pravni propis ili sporazum stranaka - ius gentium se ubraja u ius aequum , pravič no pravo (tumači se i primjenjuje po načelu pravičnosti) – ovdje se omogućuje veća sloboda i uvažavanje okolnosti konkretnog slučaja. - ius gentium uglavnom se odnosi na vlasništvo i ugovore, tj. pravne poslove prometnog prava - propisi o obiteljskim, nasljednopravnim odnosima i odnosima na nekretninama vrijede još uvijek samo za rimske građane, te se nazivaju ius civile proprium Romanorum - ius gentium pridonosi pretvaranju rims kog prava u univerzalno pravo – služi i za saobraćaj s pripadnicima rimskih provincija, koji su inače živjeli po svom nacionalnom pravu - 212. Karakala konstitucijom dijeli rimsko građanstvo svim podanicima rimske države, pa ius gentium postaje dio prava prisutan kod svih naroda (Gaj) – ius gentium dobiva apstraktno teoretsko značenje - sada u ius gentium spadaju i neki novi instituti: ropstvo, rat, ratna okupacija, zemljišne međe - Bonfante definira ius gentium kao skupinu normi koje Rimljani stvaraju u kontaktu s drugim antičkim narodima - poj am prirodnog prava ( ius naturale) javlja se u klasičnom pravu (još se često poistovjećuje s ius gentium) - poziva se na načela prirodnog razuma (naturalis ratio), prirodne pravičnosti (naturalis aequitas), protivnosti prirodi (contra naturam); razvojem kolonata sloboda se proglašava prirodnim stanjem – ropstvo je protiv prirode - potkraj klasičnog doba, prirodno pravo (ius naturale) je ono pravo koje je uvijek pravedno i dobro („semper aequum et bonum“) – smatra se posebnom kategorijom, iznad civilnog prava. - U Justinijanovo doba, ono je apsolutno i nepromjenjivo za sve narode i vremena, jer dolazi od božanske providnosti (utjecaj stoika i kršćanstva) - to je pravo zajedničko svim živim bićima (ljudima i životinjama) – „Quod natura omnia animalia docuit“ (npr. rađanje i odgajanje potomstva) - nastaje trodioba ( ius civile – pravo zajedničko građanima iste države, ius gentium – pravo zajedničko svim ljudima, ius naturale – pravo zajedničko svim živim bićima) - ovakvo shvaćanje o nepromjenjivom i uvijek pravičnom prirodnom pravu postaje temelj Škole prirodnog prava krajem 17. i početkom 18. st., nastojeći se tim putem izboriti za „prirodna prava“ mlađoj građanskoj klasi. - ipak, ideja o nepromjenjivosti prava je nemoguća jer je pravo podvrgnuto stalnim promjenama pod utjecajem brojnih faktora (posebno ekonomskih)  IUS SCRIPTUM, IUS NON SCRIPTUM - pisano i nepisano pravo razlikuju se po načinu postanka, izvorima, a ne po tome je li pravo stavljeno na papir - ius scriptum – pravo koje proizlazi iz zakonodavnih organa javne vlasti (u pravilu je redigirano napismeno) - uz zakone (leges, plebiscita), u ius scriptum ubrajaju se i druga pravna vrela: o magistratske edikte (magistratuum edicta) o senatske zaključke (senatus consulta) o odgovore i mišljenja pravnika (responsa prudentium) o carske konstitucije (principum placita, constitutiones) - ova legenda nema historijske vrijednosti – postanak države je dugotrajan proces, uvjetovan razvojem društva - razvojni put stvaranja države ima više etapa: jačanje plemenskih starješina u vidu kralja (rexa), formiranje vlasti kralja i senata, pretvaranje kurijatskih narodnih skupština u nove skupštine (po imetku ili teritorijalnoj pripadnosti) - značenje gensa slabi, stvaraju se novi organi nosioci državne vlasti - nemoguće je točno odrediti postanak rimske države, no on se dogodio u posljednjoj fazi rodovsko-plemenskog uređenja - prema arheolškim i topografskim istraživanjima, prije legendarnog osnutka Rima, Latini su osnivali seoske naseobine na brežuljcima današnjeg Rima, uz rijeku Tiber - tamo su se lakše mogli braniti od neprijatelja s druge strane rijeke (Etruščani) - Latini – Italici, dolaze na Apenine kao indogermanski naseljenici sredinom 2. tisućljeća prije Krista - već tada su latinske naseobine na Palatinu, Eskvilinu i Celiju činile sakralnu ligu - Septimontium - njihovim opasivanjem nastaje Palatinski grad – najstariji dio Rima (Roma quadrata) - drugi gradić nastaje na susjednom Kvirinalu – njegovi stanovnici su Colini, dok su Montani stanovnici Palatina - spajanjem tih gradića nastaje Rim (urbs Roma), opasan zidom (pomerium) po etruščanskom običaju - kasnije su Servijevim zidom obuhvaćeni i brežuljci Aventin i Kapitol, kao i nizina između Palatina i Kvirinala (kasnije je tu Forum koji je služio kao tržište) i mjesto narodnih skupština (comitium) – iz ovog doba potječe naziv Populus Romanus Quirites - sredinom 7. stoljeća prije Krista Rimom su zavladali Etruščani – pridonose bržem stapanju rimskih plemenski naseobina u gradsku državicu svojom razvijenom zemljoradnjom, organizacijom i ropstvom - etruščanska dominacija i kraljevi svrgnuti su revolucijom 509. – u to vrijeme, latinski gradovi s Rimom čine latinsku ligu (federaciju) - Rim u njoj isprva ima ravnopravan položaj, no uskoro se uzdiže kao vodeći grad lige i cijelog Sredozemlja - glavni faktori porasta rimske moći su: povoljan geografski i strateški položaj (centar Italije, plovni Tiber), čvrsta vojna i politička organizacija države, dodir s civilizacijom Etruščana, Kartažana i Grka  DRUŠTVENO I DRŽAVNO UREĐENJE - društvena organizacija je još uvijek prastara: 3 tribusa (Ramnes, Tities, Luceres), 30 kurija, 300 rodova (gentes) - GENS (rod) : o osnovna, prastara, prijedržavna organizacija o organizacija koja odgovara klanskom uređenju prvobitne zajednice o patrijarhalan, čini zatvorenu zajednicu; na čelu je izborni starješina (princeps, pater gentis) o poslovi roda rješavaju se na sastanku svih njegovih članova (gentiles) – povezani su rodbinskom vezom kao potomci nekog udaljenijeg zajedničkog pretka (heros eponymus), no ta veza je fikcija, ne može se dokazati; očituje se u zajedničkom gentilskom imenu (nomen gentilicium) o gentilsko uređenje propada nastankom države, jer se ona temelji na klasnim oprekama o u povijesno doba, rodovi imaju zajednička sacra i groblja; iz pripadnosti rodu se izvodi nasljedno i tutorsko pravo - KURIJA :  prijedržavna rodovska organizacija, čini ju 10 rodova (analogna grčkim fratrijama)  u povijesno doba, ima političko-upravni, vojnički i religiozni karakter  po njima su ustrojavane stare narodne skupštine (comitia curiata)  po njima se vrši novačenje – svaka kurija daje 100 pješaka i 10 konjanika  po njima se vrši i ubiranje poreza, a kurije čine sakralnu zajednicu koju predvodi curio  na čelu svih kurija je curio maximus - TRIBUS:  svaki tribus ili pleme čini 10 kurija  Ramnes (Latini s Palatina), Tities (Sabinjani s Kvirinala), Luceres (Etruščani ili Albani s Celija)  ova podjela ima vojničku svrhu – svaki tribus daje 1000 pješaka i 100 konjanika - FAMILIA (obitelj):  najniža stanica unutar rimske općine  u povijesno doba, to je temeljna socijalna i gospodarska jedinica rimskog života  to je zajednica slobodnih osoba pod vlašću oca obitelji (pater familias, patria potestas)  više nije presudna kognacija (krvno srodstvo), nego agnacija – veza po zajedničkoj očinskoj vlasti  vlast oca nad članovima obitelji je jedinstvena i skoro neograničena  DIOBA STANOVNIŠTVA - osnovne kategorije su slobodni (patriciji i plebejci) i neslobodni ljudi (robovi), a javljaju se i klijenti  PATRICIJI - punopravni članovi stare gentilske organizacije (gentiles) – čine vladajući stalež u trenutku nastanka rimske države, imaju sva građanska i politička prava - imaju gospodarsku prevlast, kao imućniji zemljoposjednici i vlasnici robova - oni su u to doba bili vrsta aristokracije, nasljednog plemstva  KLIJENTI - zavisni ljudi, koji su stajali prema članovima gensa u nasljednom odnosu zavisnosti i zaštite (obsequium i fides) - patricij pod čiju se zaštitu klijenti stavljaju je patronus – klijenti su mu obvezni na poslušnost, određena novčana podavanja (kod udaje kćeri, plaćanja globa, itd.), izvjesne službe (operae), uzdržavanje u slučaju potrebe, praćenje u vojsku - patron ima nasljedno i tutorsko pravo, a dužan je štititi i podupirati klijenta, zastupati ga pred sudom i davati mu uzdržavanje (prepušta klijentu dio zemljišta na obrađivanje, do opoziva/precarium) - patron i klijent ne smiju se međusobno tužiti niti svjedočiti jedan protiv drugoga - klijent je formalno slobodan čovjek i ima pravo glasa u narodnoj skupštini (često podupire svoje patrone) - za patrona koji prekrši vjernost klijentu predviđena je kazna saceriteta, što bi značilo da je proklet i stavljen izvan zakona ("patronus si clienti fraudem fecerit, sacer esto ") - klijentela je nastajala raznim načinima, a često oslobađanjem roba ili voljom osiromašjelih stanovnika  PLEBEJCI - kategorija slobodnih ljudi nastala već u kraljevsko doba (pleo, plenus = mnoštvo, puk) - kako su po Servijevu ustavu svi stanovnici države uvršteni u razrede i tribuse, i plebejci su bili rimski građani - ipak, oni su građani drugog reda: o nisu imali conubium, pravo sklapanja zakonitog braka s patricijima o nisu bili članovi gentilske organizacije o nisu imali ius honorum – pravo na magistrature, senat,svećeničke službe o nisu imali ni kult predaka ni gentilsko nasljedno pravo - jedino pravo rimskog građanina dostupno i plebejcima je privatnopravni ius commercium – pravo sklapanja pravnih poslova rimskog civilnog prava (mancipatio, nexum), da bi mogli trgovati s patricijima - kao rimski građani, morali su pritom obnašati sve državne obveze – vojna služba, plaćanje poreza - plebejci su uglavnom siromašni poljodjelci, obrtnici i trgovci koji su često padali u patricijsko dugovinsko ropstvo (nexum) - pored toga, pravo uživanja neobrađenih zemljišta (ager publicus) prisvojili su si patriciji - porijeklo plebejaca je dvojbeno, postoji više teorija - Niebuhrova teorija:  najraširenija teorija – plebejci su strani doseljenici pokorenih rimskih gradova, oslobođeni klijenti i drugi došljaci  naselili su se oko brežuljka Aventina te imali svoje hramove i božanstva, stajali su izvan patricijske rimske države na Palatinu i Kvirinalu izvan patricijske gentilske organizacije  nisu imali političkih prava i nisu sudjelovali u patricijskim kurijatskim skupštinama  od svih prava imali su samo ius commercium, a tek po Servijevu ustavu postaju rimski građani s vrlo ograničenim političkim pravima - teorija o imovinskoj diferencijaciji:  iz nejednakih posjeda i udjela u ratnoj pljački, nasuprot siromašnom narodu izdvojilo se plemstvo  to plemstvo je prigrabilo veću vlast i politička prava, nastaje patricijat  prema tome, plebejci su od samog početka države bili rimski građani, a razlika je samo u manjim pol. pravima - Mommsenova teorija:  plebejci su nastali od oslobođenih klijenata, isprva su stajali izvan rimske civitatis koja je tad bila samo patricijska  država je postala patricijsko-plebejska tek Servijevim ustavom  ROBOVI - posebna vrsta neslobodnih ljudi, postoje već od starog doba - u doba kraljevstva još ih je malo, a ropstvo ima patrijarhalni karakter  DRŽAVNO USTROJSTVO - to je kraljevstvo, jer se vrhovni vojskovođa i poglavica naziva rex (kralj), iako to nije kralj u pravom smislu te riječi - uz njega postoje organi (senat, narodna skupština) razvijeni iz prijedržavnih gentilnih organa - u ovo kraljevsko doba, ti organi postaju organi državne vlasti, jača državna organizacija  KRALJ (REX) - razvija se iz vrhovnog plemenskog vođe (analogno grčkom bazileusu) - bio je vrhovni vojskovođa, vrhovni svećenik, a vrši i određene sudske funkcije - ograničen je radom senata i narodne skupštine; funkcija kralja je doživotna, ali ne i nasljedna - kraljevom smrću nastaje interregnum (period između smrti dotadašnjeg kralja i izbora novog) – kraljevske funkcije i auspicia (pravo tumačenja volje bogova) prelaze na senat - ta prava zatim vrše pojedini senatori kroz 5 dana u svojstvu interrexa - jedan od interrexa predlaže novog kralja narodnoj skupštini, senat taj izbor potvrđuje (auctoritas patrum), a zatim se narod ponovno sastaje u skupštini i dodjeljuje kralju vrhovnu vlast (imperium), te mu se obvezuje na vjernost (Lex curiata de imperio) 2.2. PRVA 3 STOLJEĆA REPUBLIKE  SENAT (PATRES) - patricijsko vijeće, čine ga starješine svih rodova; Romul određuje broj senatora sa 100, a kasnije je to povećano na 300 - s vremenom su starješine birane uvijek iz istih obitelji te se tako izdvaja se prva gentilna aristokracija - to je vijeće staraca (senes) starijih od 60 godina i nesposobnih za oružje; kasnije je uvjet za članstvo starost od bar 46 godina - senat sudjeluje kod izbora kralja, upravnih poslova, potvrđuje zaključke narodnih skupština (auctoritas patrum) i ima funkciju savjetodavnog vijeća kralja (consilium regis)  NARODNA SKUPŠTINA (COMITIA CURIATA) - narod se sastaje i glasuje po kurijama – većina glasova čini glas kurije; odluku skupštine čini većina glasova svih 30 kurija - skupštine vrše izbor kralja, bave se važnijim pitanjima naroda (objava rata, mir i primirje) - kurijatske skupštine bave se pitanjima obitelji: odlučuju o primanju novih rodova (cooptatio), pred njima se prave oporuke, odlučuju o adrogaciji (ako bi se neki pater familias s cijelom obitelji htio podvrgnuti vlasti nekog drugog pater familiasa) i napuštanju dotadašnjeg kulta obitelji - zbog pravljenja oporuka (testamentum in comitiis calatis) i adrogacije sastaju se dvaput godišnje, 24.3. i 24.5., te se nazivaju comitia calata - predsjeda im pontifex maximus (u republici preuzima religiozne funkcije kralja)  OPĆA OBILJEŽJA, SERVIJEV USTAV - nakon nasilnog svrgavanja Etruščana s vlasti 509. godine, državom umjesto rexa počinju upravljati 2 konzula - vladaju po načelu kolegijaliteta, a mandat im traje jednu godinu - religijskim pitanjima bave se svećenički organi (pontifices, rex sacrorum), a kasnije neke funkcije preuzimaju posebni magistrati - magistratura je najjači ustavni faktor, organi (ni senat ni narodna skupština) se ne mogu sastati bez poziva magistrata; narodne skupštine nemaju pravo inicijative; raspravljaju i odlučuju o prijedlozima magistrata - sada je država patricijsko-plebejska, no patriciji ipak zadržavaju veliku prevlast - uz podjelu na kurije, dvije su nove podjele stanovništva: teritorijalno - imovinska podjela na zemljišne tribuse i podjela po imetku na razrede i centurije (na imovinskoj osnovi) - prema tradiciji, ove reforme pripisane su šestom rimskom kralju Serviju Tuliju, pa se nazivaju Servijevim ustavom - Servije grad dijeli na 4 tribusa (zemljišna okruga), a zemljište oko grada na 16 tribusa (povećava se do ukupno 35 tribusa 421. pr.n.e.) - gradski tribusi su tribus urbanae, a ostali tribus rusticae – u njih su upisani patriciji i plebejci, ali samo oni koji imaju zemljišni posjed (locupletes) na području nekog tribusa - podjela na tribuse kasnije gubi na važnosti; sad su u njih upisivani i oslobođenici i građani bez posjeda - zemljišna podjela na tribuse služila je ubiranju poreza (tributum) i novačenju - na temelju nje nastaje posebna vrsta narodne skupštine, comitia tributa; plebejci se u svoje skupštine uvijek sastaju na temelju podjele u tribuse (concilia plebis tributa) - prema imetku, rimski građani su podijeljeni u razrede (classis) koji se prema starosti pripadnika dijele na centurije - građani su po imetku podijeljeni u 5 razreda: 1) prvi - s imetkom od 100 000 asa (as = 2 uncije = 1/6 funte bakra) 2) drugi – s 75 000 asa 3) treći – s 50 000 asa 4) četvrti – s 25 000 asa 5) peti – s 12 500 asa (po Dioniziju) ili 11 000 asa (po Liviju) - građani koji nisu imali minimalnu mjeru imetka bili su capite censi (jer su se kod cenza brojali samo svojom glavom) ili proletarii (državi su doprinosili samo svoju djecu - proles) - svaki je razred podijeljen na centurije, koje se dijele na:  iuniores – polovina centurija u svakom razredu (do 45 godina starosti, služe u operativnoj vojsci)  seniores – polovina centurija u svakom razredu (stariji od 45 godina, brane grad) - prvi razred ima 80 centurija, drugi, treći i četvrti razred imaju 20, a peti razred ima 30 centurija - uz ovih 170 centurija, postoji još:  18 centurija konjanika-vitezova (equites, stoje ispred 1.razreda, najbogatiji građani koji služe u konjici)  2 centurije vojnih obrtnika (tesari i kovači)  2 centurije svirača (trubači i frulaši)  1 centurija nenaoružanih slugu i rezervista (accenti velati - iza 5.razreda) - centurijatski sustav služi za vojničko ustrojstvo i ubiranje poreza, a služi i za nove narodne skupštine (exercitus urbanus) - ovim reformama nastaje državno uređenje utemeljeno na imovinsko-teritorijalnoj podjeli - pritom bogataši mogu sami odlučivati – potrebna većina glasova centurija je 97; ako bi se 18 konjaničkih i 80 centurija bogataša ujedinili, imali bi potrebnu većinu (tako je bila osigurana provedba njihove volje) - iako je siromašnih građana bilo više, oni su raspoređeni u manji broj centurija  209. pr.n.e. prvi plebejac curio maximus  MAGISTRATURA - magistratura (magistratus) – politička služba, njen nosilac vrši državnu vlast na ustavom predviđeni način u ime i kao organ rei publicae Romanae - magistrati primaju vlast neposredno iz ustava čim budu izabrani; zato su nezavisni u granicama svog djelokruga - uz magistrate, vrhovni organi državne vlasti su senat i narodna skupština – kasnije senat jača, a skupština slabi i nestaje - izraz magistratus primjenjivao se na:  službenike čitave države, magistratus populi Romani  plebejske organe, magistratus plebeii  službenike municipalnih gradova, magistratus municipales - magistratska vlast označava se izrazima imperium i potestas; imperium sadrži : 1) ovlast vojničkog zapovijedanja svim saveznim poslovima 2) ovlasti civilne i kaznene jurisdikcije sa svim saveznim poslovima 3) pravo sazivanja narodne skupštine i senata (ius agendi cum populo, ius agendi cum patribus) 4) pravo izdavanja naredbi (ius edicendi) 5) pravo prisiljavanja na pokoravanje magistratskim odredbama svakakvim prinudnim sredstvima, a prema prilikama i smrtnom kaznom (ius coercendi) - magistra ti mogu biti:  cum imperio – konzuli, diktatori, pretori, izvanredni magistrati postavljeni cum imperio  cum potestate – svi ostali niži magistrati (nemaju pravo vojničkog zapovijedanja, ograničen im je ius coercendi) - ispred magistrata cum imperio u javnosti su išli liktori – nose svežanj prutova iz kojih viri sjekira ako se nalaze izvan Rima - liktori vrše tjelesne kazne; diktatora prate 24, konzula 12, pretora u gradu 2, a pretora u provinciji 6 liktora - magistrati se dijele na:  više – diktator, konzul, pretori, cenzori; biraju ih centurijatske skupštine (magistratus maiores)  niže – kurulski edili, kvestori, vigintisexviri; biraju ih tributske skupštine (magistratus minores) - magistrati međusobno mogu stajati u odnosima: a) jednakosti, par potestas – kolege u istoj magistraturi b) nadređenosti, maior potestas – pripada diktatoru prema konzulima, konzulima prema pretorima, svim višim prema svim nižim magistratima; među nižim magistratima ne postoji odnos nadređenosti c) podređenosti, minor potestas – obvezni na poslušnost i pokoravanje magistratima s maior potestas - poseban položaj imaju cenzori – nisu ni podređeni ni nadređeni ni jednom drugom magistratu - prema pravu na sellam curulem, razlikujemo kurulske (svi viši magistrati i kurulski edili) i nekurulske magistrate - sellam curulem – kurulska stolica bez naslona sa svinutim nogama od slonove kosti - obilježje rimske magistrature je kolegijalitet, te pravo intercesije (ius intercedendi) – pravo vetom zapriječiti akte kolege u istoj magistraturi; magistrature su vremenski ograničene na 1 godinu (osim cenzure i diktature), a na kraju su magistrati mogli biti pozvani na odgovornost (osim diktatora, cenzora, pučkih tribuna) - rimske magistrature bile su besplatne počasne službe (ius honorum) – zbog velikih troškova, one su bile dostupne samo bogatijim građanima, jer siromašni nisu mogli o svom trošku npr. organizirati javne igre da bi stekli naklonost puka - zato su se magistrati nastojali obogatiti upravom provincija koje bi od Sulinih vremena dobivali krajem mandata - magistrat prije vršenja svakog važnijeg čina mora ispitati volju bogova (auspicia) - za vršenje magistrature nije potrebno predznanje ili stručna sprema – dovoljno je građansko pravo (patricijat), punoljetnost, muški spol - plebiscitom iz 342.pr.n.e. određeno je da se ista magistratura može obnašati nakon 10 godina - 180. g.pr.n.e. donesen je lex Villa annalis:  uveden je određen redoslijed obnašanja magistratura (certus ordo magistratuum, cursus honorum)  prije konzulata mora se obnašati pretura, a prije preture kvestura  između tih magistratura mora proteći rok od 2 godine  natjecatelj za kvesturu mora ispuniti 10 godina vojničke službe (decem stipendia) – mora biti star barem 27 godina  u doba Cicerona, za edilitet se traži 37, za preturu 40, a za konzulat 43 godine starosti - magistrati su uz sebe mogli imati stručnjaka (consilium), obično pravnike; također, nisu mogli prenijeti funkcije na drugoga, ali su mogli na pomoćnike prenijeti izvršenje pojedinih službenih poslova (mandiranje službene vlasti)  POJEDINE MAGISTRATURE:  KONZULAT - uvođenjem republike, na 2 konzula prelazi vlast kralja – oni imaju jednaku (kolegijalnu) vlast, ali mogu vetom spriječiti službeni čin drugog - njihova je vlast ograničena na godinu dana i odvojena od vjerske vlasti; vrhovnu vjersku vlast ima pontifex maximus - pripada im vrhovna vojnička, građanska, političko-upravna vlast, u ratu zapovijedaju i vojskom - konzuli vode čitavu državnu upravu - sazivaju senat i narodnu skupštinu, a imaju i pravo izdavanja naredbi (ius edicendi) - imaju i pravo vršenja pravosuđa (iurisdictio) – civilno pravosuđe prelazi na pretore, konzuli zadržavaju neke poslove vanparbene sudbenosti - na području kaznene sudbenosti, postoji provocatio ad populum- narod ima pravo priziva na narodne skupštine protiv smrtne osude, a kasnije i protiv osude na šibanje i teže globe - ako senat za rata izda senatus consultum ultimum, konzuli i u gradu imaju vojničku vlast –nema provokacije ad populum - u početku vladaju naizmjence po jedan mjesec; u ratu van Rima po jedan dan - kasnije zbog umnožavanja državnih poslova jedan upravlja gradom, drugi vojskom izvan grada gdje ima neograničenu vlast - u slučaju rata, oba zapovijedaju vojskom, svaki na svom sektoru (provincia) – gradom upravlja praefectus urbi ili pretor - konzule biraju centurijatske narodne skupštine, a prati ih 12 liktora  DIKTATURA - uspostavlja se u slučaju ratnih opasnosti ili unutarnjih nemira; diktatura je jaka državna vlast u rukama jedne osobe - imenuje ga na prijedlog senata jedan konzul (dictatorem dicere) – između isluženih konzula, a nekad bira i kolegu - diktatora prate 24 liktora; nose fasces et secures i u gradu, jer diktator i unutar grada ima puni imperium - diktatura traje do isteka službe konzula koji je imenovao diktatora, ali nikada dulje od 6 mjeseci , a diktatorov pomoćnik/zamjenik je magister equitum - diktator je imao neograničenu zakonodavnu, sudsku i upravnu vlast, protiv koje se nije mogla koristiti ni intercesija pučkih tribuna  PRETURA - odvojena od konzulata 367.pr.n.e. s leges Liciniae Sextiae, kad je konzulat postao dostupan plebejcima - pretoru je povjereno civilno pravosuđe u glavnom gradu (in urbe ius dicere), ali mu je pripadao i imperium (pravo zapovijedanja vojskom) te je pretor slovio kao minor collega consulum - 242.pr.n.e. uveden drugi pretor – praetor urbanus bavi se sporovima rimskih građana, a praetor peregrinus sporovima među građanima i peregrinima, te sporovima među peregrinima (ovi pretori utječu na razvoj rimskog privatnog prava) - 227.pr.n.e. uvedena su još 2 pretora za upravu Sicilije i Sardinije s Korzikom, a 197.pr.n.e dvojica za upravu španjolskih provincija - Sula je povisio broj pretora na 8, a Cezar na 16 - pretore su birale centurijatske narodne skupštine - najvažnije područje rada pretora bilo je pravosuđe. O pretoru je u postupku in iure ovisilo hoće li dozvoliti stranci da vodi spor (actionem dare) ili će tu mogućnost uskratiti (actionem denegare). Tim putem je pretor priznavao neke odnose koji nisu još bili priznati po civilnom pravu i davao im je pravnu zaštitu. U dijelu postupka apud iudicem je u formuli davao upute sucu kako da vodi spor svakom pojedinom slučaju.  PUČKI TRIBUNAT - osnovan je 494.pr.n.e.; isprva postoje 2 pučka tribuna, taj broj se povećava do konačnih 10 – proglašeni su nepovredivima (sacrosancti) - mogu vetom zapriječiti svaki akt magistrata nepovoljan za plebejce; od 471. mogu sazivati plebejske skupštine, koje ih i biraju - zaključci tih skupina (plebiscita) od lex Hortensia postaju obvezni za čitav narod, uključujući patricije - stekli su i ius coercitionis – pravo kažnjavanja globama i zatvorom (i protiv patricijskih magistrata i konzula) - iz ovog se razvilo njihovo pravo optuživanja i izvođenja političkih krivaca pred sud narodnih skupština, a kasnije i kazneno sudovanje u najvažnijim kaznenim predmetima - tribunska je vlast bila teritorijalno ograničena na sam grad Rim, ali također je bila ograničena intercesijom kolege, a tribunski veto vrijedi samo unutar prvog miljokaza oko grada  CENZURA - uvedena je 443.pr.n.e.; svake četvrte (kasnije pete) godine (to se razdoblje naziva lustrum), obavlja se census, popis građana i procjena njihova imetka za raspodjelu stanovništva u tribuse, razrede i centurije - posao cenza obavljala su dva cenzora, koja su svake 5.godine birana u centurijatskim narodnim skupštinama - na temelju tih popisa utvrđuju se pravo glasa, vojničke dužnosti i porezne obveze - od 435. po lex Aemilia, služba cenza ograničena je na 18 mjeseci, a važnost cenzure raste - popisivanje se vrši na Marsovu polju – građani moraju pod zakletvom navesti osobne, imovinske podatke i vojni položaj - pritom se sudi i o moralu građana (iudicium de moribus) – ako se netko ogriješi o državu ili obitelj, stiže ga nota censoria - tako je umanjena njegova čast (infamia), a moguće je i premještanje u slabiji tribus i smanjenje političkih prava - tko izbjegne popis i procjenu imetka, gubi imovinu ili slobodu - 312.pr.n.e. (lex Ovinia) pravo imenovanja i izbacivanja senatora (senatu movere) prelazi na cenzore - kasnije na cenzore prelaze i druge funkcije, pa cenzori počinju davati u zakup ubiranje poreza i izvođenje javnih radova - glasoviti cenzor je M.Porcius Cato (184.pr.n.e.)  EDILITET - plebejski edili su pomoćnici pučkih tribuna (aediles plebis) - oni vrše tribunske kazne i podižu kaznene optužbe pred narodom, te čuvaju važne plebejske isprave u Cererinom hramu - 367. pr.n.e. s leges Liciniae Sextiae uvedena je služba dvaju kurulskih edila – biraju ih tributske skupštine, a bili su magistrati cijelog naroda; pripadala im je sella curullis - kurulski i plebejski edili imaju redarstvenu službu i kazneno sudovanje, brinu se za opskrbu žitom (cura annonae) i priređivanje javih igara i svečanosti (cura ludorum) - kurulski edili još su imali sudbenost (iurisdictio) u tržnim sporovima oko kupoprodaje robova i stoke - kurulski edili su svojim ediktima (koji ulaze u honorarno pravo), razradili sistem odgovornosti za faktične nedostatke i mane stvari, koji se u početku odnosio samo na stoku i robove, a u postklasičnom pravu kao sistem odgovornosti za mane stvari kod kupoprodaje.  KVESTURA - smatra se da nastaje u kraljevsko doba; kvestore prvo imenuju konzuli, a kasnije se biraju u comitia tributa pod predsjedanjem konzula - ispočetka postoje 2 kvestora, kasnije ih je više (oko 421.pr.n.e.); isprva pomažu konzulima kod izviđanja i sudovanja pri umorstvu (quaestores parricidii) - u povijesno doba, upravljaju državnom blagajnom (aerarium) i financijama – dvojica u Rimu, a ostali u provincijama - bave se uglavnom financijskim poslovima, nemaju pravo na sellam curullem, nisu ih pratili liktori i nisu imali imperium  VIGINTIVIRI (VIGINTISEXVIRI) - "dvadesetšestorica"; niz nižih službi nastalih iz pomoćnih organa viših magistrata - ovdje spadaju: nadzornici zatvora, redari i vatrogasci, kovači novca, nadzornici puteva,...  SENAT - u doba republike, senat je državni organ u kojem je koncentrirana najviša vlast vladajuće klase, ima 300 članova (i patriciji i plebejci) - konzuli prvo imenuju senatore doživotno, no od lex Ovinia postavljaju ih cenzori za razdoblje jednog lustruma - bez valjanog razloga i suglasnosti oba cenzora, nije se smjelo zaobići dosadašnje senatore, pa oni ostaju doživotni - cenzori u senat moraju uzeti sve bivše kurulske magistrate, a kasnije i pučke tribune, plebejske edile, te kvestore - ako preostala mjesta treba popuniti ljudima koji nisu obnašali magistraturu – takvi senatori (ako nisu patriciji) imaju samo pravo glasa, ali ne i pravo raspravljanja (to su senatori pedarii, jer su birani glasovanjem razdvajanjem na dvije strane, per discessionem) - prema tome, senat postaje organ nasljedne aristokracije – u njemu raspravljaju bivši magistrati iz malog broja obitelji - senat je načelno samo savjetodavno tijelo vrhovnih magistrata; sastaje se samo na poziv magistrata cum imperio, a kasnije i pučkih tribuna - glasovanjem prihvaćeno mišljenje senata je senatus consultum; kasnije važnost senata raste - u doba republike, senat nije zakonodavni organ, ali vrši utjecaj na zakonodavnu djelatnost narodnih skupština - senat je koncentrirao u svojim rukama svu važniju vanjsku i unutrašnju politiku - patricijski dio senata ima pravo potvrditi zaključke narodnih skupština (od 339. daje dozvolu prije zaključivanja) - tako se pred narodnu skupštinu mogu iznositi samo prijedlozi koje senat odobri - senat je mogao poništiti zakone zbog formalnih nedostataka pri donošenju tih zakona, a i osloboditi od zakonske obveze u pojedinim slučajevima - najvažnije djelatnosti senata su na područjima kulta i vjere, državnih financija, vanjske politike i vojske  NARODNE SKUPŠTINE - comitia – skupštine čitavog naroda (patricija i plebejaca), sazivaju ih viši magistrati s ius agendi cum populo - izglasavali su zakone, birali magistrate, odlučivali o ratu i miru, mogli su odbiti ili prihvatiti prijedlog magistrata - za republike, razlikuju se comitia curiata, centuriata i tributa, ovisno o tome je li narod glasao po kurijama, centurijama ili tribusima - skupštine samih plebejaca su concilia plebis – sazivaju ih plebejski magistrati po tribusima (concilia plebis tributa) - sazivane su radi biranja plebejskih tribuna i plebejskih edila, te radi zakonodavne djelatnosti. Odluke tih skupština zvale su se plebiscita, a u početku su vrijedile samo za plebejce. Tek od lex Hortensia 286.g.pr.n.e. vrijede za čitav narod. Nestaju za vrijeme principata. - posebna vrsta skupštine je contio – sazivana na poziv magistrata samo da bi saslušala neki predmet o kojem će odlučivati comitia - comitia curiata (kurijatske skupštine) su najstarije rimske narodne skupštine, njihov se sastav i djelovanje temelje na podjeli stanovništva na kurije; gube političko značenje za republike, one se sastaju samo zbog akata s religioznim značenjem (adrogacije i pravljenja oporuka) - narod na politički život i upravu države utječe preko 3 vrste narodnih skupština :  COMITIA CENTURIATA - najviša vrsta skupštine, narod je poredan po centurijama (vojničkom poretku) - sastaju se na Marsovom polju izvan grada, a sazivaju ih samo magistrati cum imperio (konzul, pretor, diktator), nakon obavljenih auspicia - predmeti rasprave moraju se objaviti kroz 3 rimska tjedna (trinundinum od 24 dana) prije dana skupštine (promulgatio) - odlučuju o ratu i miru, biraju više magistrate i sude u slučaju priziva građanina (provocatio ad populum) pri izricanju teške krivične kazne. 2.4. RAZVOJ PRAVA I PRAVNA VRELA - u 4. st.pr.n.e. javlja se prvi kovani bakreni novac (aes grave) u današnjem smislu (osnovna jedinica je as) - oko 269.pr.n.e. počeo se kovati srebreni novac (sestertius), koji je vrijedio 2 ½ libralnih asa, a najveći srebreni novac je kasnije bio denarius koji je vrijedio 10 asa - razvija se trgovačko gospodarstvo, obrt se odvaja od zemljoradnje - obrtom se u početku bave robovi i klijenti, a njihovim oslobađanjem nastaju slobodni gradski obrtnici - drugi kralj Numa Pompilius razlikuje 8 obrtničkih kolegija: svirači flaute, zlatari, kovači, tesari, kožari, lončari, … - Rim razvija trgovačke veze, posebno s Etruščanima i Grcima – rušenjem etruščanske vlasti Rim preuzima tržišni monopol - izgrađuje se brodovlje, a Rim nastanjuju brojni stranci, obrtnici i trgovci koji se bogate proizvodnjom i prodajom robe  OBIČAJNO PRAVO, LEGES REGIAE - prije postanka države, društveni život još se regulira običajima (pravilima ponašanja) - takvi običaju još nemaju karakter prava, nisu postavljeni i sankcionirani od države - pojavom države i prava, neki običaji dobivaju sankciju i postaju pravne norme koje čine običajno pravo - kao svi tadašnji narodi, i Rimljani žive po običajnom pravu predaka (mores maiorum, mores veterum, inveterata consuetudo) - ti pravni običaji su povezani s vjerom i obredima, a vjerski poglavari su ujedno čuvari i tumači pravnih pravila - sam Zakonik 12 ploča je uglavnom kodifikacija dotadašnjeg običajnog prava – ono ima važnu ulogu i nakon nastanka pisanih zakona jer je zakonodavna djelatnost bila spora i rijetka - u kasnije doba republike stupa neposredno običajno pravo, tj. ono koje nastaje neposrednim i trajnim vršenjem naroda - zakoni – opća pravna pravila propisana od nadležnog zakonodavnog organa - najstariji povijesno siguran zakon je Zakonik 12 ploča, nastao sredinom 5.pr.n.e. - spominje se i zbirka kraljevskih zakona (leges regiae) pod imenom Ius papirianum (De ritu sacrorum) - to su navodno sakralni zakoni kralja Nume, skupljeni u zbirku potkraj kraljevstva – vjerojatno se radi o zbirci nastaloj krajem republike iz pontifikalnih arhiva (povezivani s Lex Papiria iz 3. st.pr.n.e., a pripisuju se Romulu, Numi i njihovim nasljednicima) - navodni, ali neistiniti autor je Papirius, koji je bio prvi republikanski pontifex maximus  ZAKONIK 12 PLOČA - ovaj zakonik s početka republike označava početak povijesti rimskog privatnog prava - to je jedina kodifikacija nastala u Rimu (kodifikacija – opće uređenje prava putem zakona) - tek nakon 100 godina dolazi do druge kodifikacije, Justinijanove - Zakonik 12 ploča urezan je na 12 mjedenih ploča (lex duodecim tabularum, duodecim tabulae), a bio je izložen na Forumu dok Gali nisu zapalili Rim 390.pr.n.e.; u to doba bio je vrlo raširen i poznat, učilo ga se napamet - izvorni tekst zakonika nije sačuvan, no ipak postoje citati iz teksta i navođenje sadržaja u drugim djelima: Aullus Gellius Cicero (Noctes Atticae), Varro (De lingua latina), Festus (De verborum significatu) - komentare zakoniku piše 5 pravnika:  prvi je Sextus Aelius Paetus Catus u djelu Tripertita (oko 200. pr.n.e.)  posljednji su M. Antistius Labeo (Augustovo doba, 2.st.n.e.); Gaius u 6 knjiga (iz njegovog djela sačuvano 20 odlomaka u Digestima) - jezik zakonika je zbijen i vrlo arhaičan, često se pokušavalo rekonstruirati cijeli tekst - temelji moderne rekonstrukcije: 1824. Dirksen i 1866. Rud. Scholl: Legis duodecim tabularum reliquiae - današnje rekonstrukcije (Bruns, Girard) dijele sadržaj po pločama ovako:  1, 2, 3: pozivanje pred sud - in ius vocatio (civilni postupak), raspravljanje pred sudom (civilni postupak), ovrha - manus iniectio (civilni postupak)  4, 5, 6: obiteljsko pravo, tutorstvo i nasljedno pravo, vlasništvo i pravni poslovi  7, 8, 9: susjedovni i međašni odnosi, delikti (uglavnom privatni), ius publicum (javni delikti i kazneni postupak)  10, 11, 12: ius sacrum i redarstveni propisi (10) ; nadopune k ostalim pločama (11,12) - 1933. u Egiptu su pronađeni odlomci Gajevih institucija (antinopulski fragmenti) - iz njih saznajemo da zakonik poznaje stipulaciju (sponziju) – formalistički usmeni kontrakt u obliku pitanja i sukladnog odgovora - stari pisci smatraju Zakonik općenitom i potpunom kodifikacijom cjelokupnog prava – iako on sadrži brojne važne odredbe, neke temeljne ustanove privatnog prava samo su spomenute, pa ga se ne može smatrati potpunim - primjerice, slabo je zastupljeno ustavno i upravno pravo, dok je patria potestas samo spomenuta (pravilom da otac gubi očinsku vlast, ako sina obitelji 3 puta proda) - najviše odredaba je s područja privatnog prava, privatnih delikata i pravnih odnosa na nekretninama (npr. dosjelost) - zakonik ima neka primitivna barbarska obilježja (kazna taliona za teže delikte, ropstvo ili smrtna kazna za dužnike), ali sadrži i napredne misli (privatna autonomija – pravo slobodnog razređivanja kod pravnih poslova među živima i za slučaj smrti, kod udruživanja) - rimski povjesnici smatraju da je ovim zakonom uvelike poboljšan položaj plebejaca, no zadržana su neka prava koja idu u korist patricijima: osobna ovrha, zabrana braka plebejaca s patricijima, nedostupnost magistratura plebejcima 3.1. DRUŠTVENE PRILIKE 3. DRUGO RAZDOBLJE - ovaj zakon nikada nije ukinut, ostao je na snazi sve do Justinijanove kodifikacije - na njegov nastanak važan je utjecaj Etruščana i Grka (npr. grčka riječ poena – oznaka novčane otkupnine kod delikata) - Zakonikom se zamjenjuje stara gentilna organizacija državnom organizacijom, a svjetovno državno pravo zamjenjuje običajno pravo - početkom 20. stoljeća autentičnost zakonika dovedena je u pitanje od strane Ettore Paisa i Edouarda Lamberta - Zakonik 12 ploča potvrdio je zakonodavno pravo rimskog naroda i za budućnost, nakon njega doneseni su brojni zakoni - na području javnog prava: leges Valeriae Horatiae, lex Canuleia, lex Liciniae Secxtiae, lex Ogulnia, lex Ovinia, Hortensia - neki od najvažnijih privatnopravnih zakona u prva tri stoljeća republike:  lex Poetelia de nexis – o ublaženju položaja dugovinskih robova i ovršenika (326. ili 313.pr.n.e.)  lex Aquilia – o odgovornosti za oštećenje tuđih stvari, damnum iniuria datum (286.pr.n.e.)  lex Cincia – o darovanjima, de donis et muneribus (204.pr.n.e.)  lex Plaetoria – zaštita odraslih ispod 25 godina starosti (200.pr.n.e.)  PONTIFICES I POČECI PRAVNE ZNANOSTI - INTERPRETATIO - pravničku djelatnost u početku obavljaju svećenici (pontifices), jer se još nije strogo razlikovalo božansko (fas) i ljudsko pravo (ius) - oni čuvaju sakralne formule, formulare za pravne poslove i sudsko postupanje (legis actiones), vode kalendar i određuju dane za vršenje pravosuđa (dies fasti) - svećenici su pravna pravila čuvali kao tajnu staleža (do 300.pr.n.e. lex Ogulnia, svećenici su bili isključivo patriciji) - privatnici su se za savjete morali obraćati svećenicima, čija se djelatnost dijeli na:  respondere – priopćavanje pravnih formulara onima koji ih trebaju  cavere – pomaganje strankama kod sklapanja pravnih poslova - svećenici i dalje razvijaju postojeće pravo, jer njegovim tumačenjem (interpretatio) uvode nova pravna pravila - interpretatio postaje izvor civilnog prava, jer se njome:  tumače i razjašnjavaju pojedine riječi  sužuju (restrikcija) i proširuju (ekstenzija) pravna pravila i formulari – tako protumačena pravila primjenjuju se na uži ili širi broj slučajeva nego što je u početku predviđeno - primjer takvog tumačenja:  odredba Zakonika 12 ploča: ako otac sina 3 puta proda, sin se oslobađa očinske vlasti ("Si pater filium ter venum duit, filius a patre liber esto")  njenim tumačenjem stvoreni su propisi o adopciji i emancipaciji  restriktivnim tumačenjem riječi „filius“ ta je odredba bila ograničena samo na sina – smatralo se da su unuci i ženska djeca slobodni od očinske vlasti već jednokratnom prodajom - tako stvoreno ius civile se dijeli na ono: o u užem smislu – pravo stvorenom interpretacijom Zakonika; nalazi se u opreci prema pravu stvorenom u narodnim skupštinama, onom koje proizlazi iz zakona (lex, ius legitimum) o u širem smislu – pravo utemeljeno na starim pravnim vrelima, obuhvaća ius legitimum i običajno pravo; nalazi se u opreci prema pravu uvedenom po pretorima samo za rimske građane (ius praetorium, honorarium), te ius gentium - stvaranjem Zakonika 12 ploča slabi važnost pontifika, iako oni još uvijek čuvaju tužbene i poslovne formulare - 300.g.pr.n.e. nastaje ius Flavianum (zbirka legisakcija): o pontifex maximus Appius Claudius sabrao je i složio formulare legisakcija o tu zbirku ukrao mu je njegov pisar Gn. Flavius i objavio je narodu o on je vjerojatno objavio i kalendar, pa se i bez svećenika znalo kad se može vršiti pravosuđe o nakon toga postao je pučki tribun, senator i kurulski edil - plebejci 300. g.pr.n.e. dobivaju pristup svećeničkim službama (lex Ogulnia) - uskoro se pravo počinje širiti među laicima, pa prestaje monopol pontifika – smatra se da je pravnu nauku laicima prvi počeo širiti Tiberius Coruncanius, prvi plebejski pontifex maximus  USTAVNO USTROJSTVO RIMA - ovo razdoblje obuhvaća posljednja 2 stoljeća republike; sada Rim osvaja obale Sredozemlja i nastavlja prodiranje na Zapad - za trećeg punskog rata razorena je Kartaga (146.), a Cezar od 58. do 50. osvaja sjevernu i zapadnu Galiju - unatoč ogromnom proširenju države, Rim zadržava političko ustrojstvo gradske države - javlja se potreba za ustrojem pokrajinske uprave, a temelj ustavnog ustrojstva i dalje čine magistrati, senat i skupštine  MAGISTRATI - ustrojstvo magistratura uglavnom je isto, dolazi tek do manjih promjena - nestaje diktatura (Sulina i Cezarova diktatura nisu diktature u prijašnjem smislu; izabrani su diktatorima na neodređeno) - Sula mijenja broj pretora sa 6 na 8, ali sad svi pretori ostaju u Rimu – dvojica se bave civilnim pravosuđem, a ostala šestorica predsjedaju novim kaznenim porotničkim sudovima (quaestiones perpetuae) - po isteku godine, svaki od njih kao propraetor preuzima upravu jedne provincije; istu povlasticu imaju i konzuli, koji nakon isteka jednogodišnje službe postaju proconsules (kasnije Cezar povećava broj pretora na 10, a zatim konačno na 16)  SENAT - teoretski je samo savjetodavni organ vrhovnih magistrata, ali sada vrši odlučni utjecaj na državnu upravu i vanjsku politiku, iako nema zakonodavne vlasti - senat još uvijek neizravno sudjeluje kod donošenja zakona, davanjem auctoritas patrum magistratima da poduzmu hitne mjere - u ovom razdoblju, senat si prisvaja i stanovitu zakonodavnu vlast – u nekim pitanjima (npr. kamate, lihvarenje) poziva magistrate da poduzmu hitne mjere, dajući im općenite upute i stvarajući tako opća pravna pravila  NARODNE SKUPŠTINE - po vrstama i broju ostaju iste, te zadržavaju isto ustrojstvo i nadležnost - kurijatske skupštine više se ne sastaju – umjesto njih, za lex curiata de imperio glasuje 30 liktora - manje promjene doživjele su samo centurijatske skupštine zbog Servijevih reformi krajem 3. ili početkom 2.st.pr.n.e. o prema Pantagatovoj hipotezi, došlo je do demokratizacije; broj centurija povećan je na 373 – sada se za postizanje apsolutne većine moralo ići bar do 3. razreda (svaki tribus obuhvaća 10 centurija, po 2 iz svakog razreda) o prema novijim istraživanjima, reforma se odnosi na smanjenje centurija prvog razreda s 80 na 70, no ukupni broj centurija ostao je isti (nije sigurno kamo pripada oduzetih 10 centurija)  USTROJSTVO ITALIJE - šireći vlast tijekom 4. i 3.st.pr.n.e. na čitavu Italiju, Rim se služi s tri sistema: sklapanjem saveza, neposrednim pripajanjem, osnivanjem kolonija  SKLAPANJE SAVEZA - smatralo se da među državama koje nisu povezane ugovorima vlada stanje neprijateljstva (hostilitet) - među susjedima je i bez ugovora mogao postojati odnos prijateljstva i gostoprimstva (amicitia i hospitium) - taj odnos temelji se na privatnopravnom položaju stranca, koji može stupati u poslove s pripadnicima strane države - saveznički ugovori (foedus) odnose se na javno pravo i političke odnose savezničkih država - formalno, saveznici (socii) zadržavaju suverenitet, svoje pravo kovanja novca, magistrate, organe, zakone, no u stvarnosti su zavisni od Rima, ovisno o vrsti ugovora:  foedus aequum – ravnopravni saveznički ugovor - moraju pomagati Rimu samo u obrambenim ratovima  foedus iniquum – neravnopravni ugovor, puno češći - moraju pomagati Rimu vojskom, novcem i brodovljem u svim ratovima - dvi je su glavne vrste saveznika, Latini i socii Italici: - Latini : o stoje u povlaštenom savezničkom ugovoru prema Rimu o latinski gradovi čine latinski savez, koji je kasnije dopao pod hegemoniju Rima o nakon pobjede Rima u latinskom ratu 338. godine, neki latinski gradovi su pripojeni Rimu, neki dobivaju polugrađanstvo (civitas sine suffragio) i položaj municipija, a neki zadržavaju položaj saveznika s vlastitom autonomijom o stanovnici latinskih savezničkih gradova zovu se Latini prisci – oni imaju ius commercii i ius conubii, a i ograničeno pravo glasa (ius suffragii) (smiju glasovati ako se na dan izbora nađu u Rimu) o imali su olakšice za stjecanje rimskog građanstva – seobom u Rim (ako ostave sina u svom gradu) ili magistraturom o ove povlastice vrijede i za koloniste (Latini coloniarii) - socii Italici: o saveznici iz srednje i južne Italije – imaju lošiji položaj od Latina o oni su peregrini, nemaju ius commercii i conubii; pristupačni su im samo instituti iuris gentium o zajedno s Latinima, krajem 2. st.pr.n.e. počinju tražiti rimsko građanstvo - povodom savezničkog rata, rimsko građanstvo je dodijeljeno prvo Latinima (90.pr.n.e. lex Iulia), a zatim svim italskim saveznicima (89. pr.n.e. lex Plautia Papiria), uz položaj municipia civilum Romanorum - tako cijela Italija postaje rimska općina, pa nastaje pojam ius italicum - povlastice nekim oćinama izvan Italije, npr. sposobnost zemljišta za kviritsko vlasništvo, oslobođenje od zemljišnog poreza.  NEPOSREDNO PRIPAJANJE - obično slijedi uslijed pobjedonosnog rata, kad se izvršavaju deditio ili occupatio bellica - deditio : o bezuvjetna kapitulacija, dokida se dotadašnja državna organizacija o stanovnici zadržavaju slobodu, ali su pretvoreni u rimske podanike bez građanskih prava (peregrini dediticii) o često im se davalo rimsko polugrađanstvo, civitas sine suffragio – bez ius suffragii i ius honorum o takvi cives sine suffragii dobivaju ustrojstvo rimskog municipija s određenom samoupravom - occupatio bellica : - ako je zahtjev osnovan, pretor bi pripustio tužbu (actionem dare) i odobrio izbor porotnika-suca (dare iudicem iudiciumque) koji će u drugom dijelu postupka provesti dokaze i izreći osudu prema magistratovu nalogu - ako pretor uskrati tužitelju tužbu, on ostaje bez pravne zaštite - pretor može dozvoliti tužbu i ako ju zakon ne predviđa - tu praksu prvi provodi praetor peregrinus – on za sporove predviđa rješenja koja ne postaje u starom ius civile - magistratova djelatnost nije ograničena na pripuštanje tužbe – on određuje pravac sudskog postupka pravnim uputama - pretor je često sucu davao pravilo (ius dicere) po kojem će se spor riješiti; sudac je često samo njegovo oruđe za provođenje dokaza  EDICTA MAGISTRATUUM - edicta magistratuum su općevažeće odredbe i pravila koja su na početku svoje službe obavljali rimski magistrati koji su imali pravo izdavanja takvih propisa (ius edicendi) - magistrati objavljuju edikte da bi građani znali kako će pravosudni magistrat postupati kad mu se obrate sa sporovima - edikti su magistratske objave koje se isprva priopćuju usmeno (edicere) narodu u skupštinama, a kasnije pismeno - edikti se prvo izdaju za pojedinačne slučajeve (edicta repentina), a kasnije postaju općeniti edikti (edictum perpetuum - stvara ga Hadrijan 130.g.) - pretor nije zakonodavac, pa u ediktu ne stvara formalno nova pravna pravila poput zakona – ipak, on faktično stvara pravna pravila i ustanove tako što im daje pravnu zaštitu (zbog te zaštite pretorski instituti imaju prednost pred civilnim pravom) - osim pretora, edikte izdaju i drugi jurisdikcioni magistrati (kurulski edili i provincijalni namjesnici) - nasljedni magistrat nije vezan za edikt svog prethodnika, ali često iz njega preuzima ustanove koje su se pokazale korisnima; tako se stvara stalan broj ustanova koji prelazi iz edikta u edikt – edictum tralatitium - jurisdikcioni magistrat vezan je na svoj edikt tek 67. g.pr.n.e. (lex Cornelia de iurisdictione) - magistrat je u slučaju praznine u običajnom pravu ovlašten donijeti pravila kojima te praznine nadopunjava - kasnije magistrati počinju unositi u edikt i one odredbe koje se direktno kose s civilnim pravom - tome se nitko ne protivi jer je potrebno prilagoditi pravo novom vremenu – zato su i ovi edikti novo pravno vrelo - pretor nije zakonodavac pa ne može izravno stvarati novo pravo – on to čini putem rukovođenja pravosuđa - tako na temelju honorarnog prava dolazi do udvostručenja nekih pravnih instituta:  uz civilno vlasništvo (dominium), nastaje pretorsko ili bonitarno vlasništvo (in bonis esse)  uz civilne obveze (obligatio), nastaju pretorske obveze (actione honoraria teneri)  uz nasljeđivanje po civilnom pravu (hereditas), nastaje pretorski red nasljeđivanja (bonorum possessio) - Papinijan definira pretorsko pravo: „ Ius praetorium est quod praetores introduxerunt adiuvandi vel supplendi vel corrigendi iuris civilis gratia propter utilitatem publicam“. – Pretorsko pravo je ono što su ga uveli pretori radi pomaganja ili dopunjavanja ili ispravljanja civilnog prava zbog javne koristi.  IUS GENTIUM - ius civile (ius Quiritium) ne važi za strance, ukoliko im nije dodijeljen ius commercii - nakon širenja Rima, treba stvoriti mogućnost pravnih odnosa s peregrinima, a i jednostavnije pravo za rimske građane - tako se razvija slobodnije pravo oslobođeno formalizma – ius gentium, koje se primjenjuje jednako na strance i Rimljane - razvoju iuris gentium najviše pridonosi peregrinski pretor; sada kod pravnih poslova prevladavaju sadržaj i svrha ugovora - ti poslovi su neformalni, u njima prevladava bona fides, aequitas – zato se ovdje većinom radi o ius aequum, pravičnom pravu koje je u suprotnosti sa strogim pravom, ius strictum - razvija se neformalni zajam kao ustanova iuris gentium nasuprot formalnom zajmu civilnog prava gesta per aes et libram - ius gentium nije bilo međudržavno ili međunarodno pravo u tom smislu, da bi se ono primjenjivalo van granica rimske države; ius gentium je zapravo rimsko prometno ili trgovačko pravo, dakle samo jedan dio rimskog prava - svojim sadržajem uglavnom se odnosi na vlasništvo i ugovore (realni i konsenzualni kontrakti, stipulacija, akceptilacija, …) - ius gentium je u opreci s ius proprium civium Romanorum – to je ius civile u užem smislu, ovdje spadaju uglavnom odnosi na nekretninama, obiteljsko i nasljedno pravo  PREDKLASIČNA JURISPRUDENCIJA (DJELATNOST PRAVNIKA U POSLJEDNJIM STOLJEĆIMA REPUBLIKE) - poznavanje prava ili pravna nauka = jurisprudencija - kad su se pravnom djelatnošću umjesto pontifika počeli baviti laici, jurisprudencija postaje sredstvo stjecanja ugleda i moći - praktična djelatnost laičkih pravnika obuhvaća 3 funkcije:  respondere – davanje pravnih mišljenja i odgovora o sporovima, najvažniji dio pravničkog rada  cavere – sastavljanje formulara za pravne poslove („kautelarna jurisprudencija“)  agere (postulare) – zastupanje u parnicama; to rade govornici (oratores, advocati), a pravnici im daju upute - pravnici daju besplatne pravne savjete i mišljenja, a oko njih se okuplja mladež koja traži pravnu poduku - pravnici stoga počinju teoretski obrazlagati svoja mišljenja, pa dolazi do prve pravne poduke (instituere, docere) - važna uloga pravnika bila je i članstvo u savjetodavnom vijeću jurisdikcionih magistrata i sudaca-porotnika - mišljenja takvih pravnika nisu obvezna za suca, no ako je odluka više pravnika suglasna (communis opinio), on ju prihvaća - tako suglasna mišljenja pravnika postaju samostalan izvor civilnog prava; nastaju i literarna djela u obliku: 4.1. DRUŠTVENE PRILIKE 4. TREĆE RAZDOBLJE – PRINCIPAT  zbirka legisakcija, procesualnih obrazaca (ius Flavianum)  zbirka poslovnih obrazaca, cautiones  zbirka pravnih odgovora i mišljenja - najstarije privatnopravno djelo nastaje 198. pr.n.e.– Tripertita o njegov autor je Sextus Aelius Paetus Catus (konzul 198.pr.n.e.) o ima 3 dijela: tekst Zakonika 12 ploča, interpretatio odredbi, odgovarajuće legisakcije, (ius Aelianum) - pod utjecajem grčke retorike i filozofije, počinje pojmovno shvaćanje prava - na temelju konkretnih slučajeva stvaraju se kratka i zbijena pravna pravila, regulae iuris, npr. regula Catoniana (regularna jurisprudencija) - u to doba počinju djelovati:  M. Porcius Cato – glasoviti cenzor iz 184.pr.n.e., napisao djelo De agricultura  Licinianus – Catov sin, pripisana mu je regula Catoniana: ono što je od početka nevaljano, ne može protekom vremena konvalidirati (postati valjano) (quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere)  M. Iunius Brutus, Manius Manilius, P. Mucius Scaevola – osnivači civilnog prava - najvažniji pravnik kasnijeg republikanskog doba je Q. Mucius Scaevola (pontifex): o bio konzul 95. pr.n.e., pod grčkim utjecajem pokušava sistematizirati privatno pravo o njegovo glavno djelo od 18 knjiga zove se Libri iuris civilis o pisao o definicijama pravnih pojmova (Liber singularis definitionum) o uveo praesumptio Muciana – predmnijeva se da je žena sve stvari u svom posjedu dobila iz muževe imovine, ako žena ne može dokazati suprotno - Scaevolin najpoznatiji učenik bio je C. Aquilius Galllus: o bio je pretor 66. pr.n.e., Ciceronov suvremenik i prijatelj o bavi se kautelarnom jurisprudencijom (stipulatio Aquiliana, postumi Aquiliani) o uvodi pretorsku zaštitu protiv prijevare (dolus) - najznačajniji pravnik potkraj republike bio je Servius Sulpicius Rufus: o bio je konzul 51. pr.n.e., Cicero ga smatra osnivačem pravne dijalektike o napisao je oko 180 djela koja nisu sačuvana, ali se u Justinijanovim Digestima često s uvažavanjem spominju njegova mišljenja - Servijevi najpoznatiji učenici su: o Aulus Ofilius – pomaže Cezaru oko zakonodavnih planova o P. Alfenus Varus – napisao djelo u 40 knjiga po imenu Digesta u kojima je sabrao responsa starijih pravnika (2 odlomka se nalaze i kod Justinijana) - osim navedenih, značajni pravnici tog doba su i Q. Aelius Tubero, Aulus Cascellius i C. Trebatius Testa - djela svih ovih pravnika nisu sačuvana, poznajemo ih samo u navodima kasnijih pisaca i iz Justinijanove Digeste  GRAĐANSKI RATOVI, USTAVNO UREĐENJE DRŽAVE I PRIJELAZ NA PRINCIPAT - posljednje stoljeće republike ispunjeno je unutrašnjim borbama – nobilitas nakon ratnih pobjeda ne čini ništa da popravi položaj malih i srednjih zemljoposjednika, važno je jedino sačuvati političku vlast - zato dolazi do brojnih ustanaka robova (Eunus, Atenion, Spartak) koji su jedva ugušeni - 133.pr.n.e., tribun Tiberije Grakho donosi zakon kojim nitko ne smije posjedovati preko 500 iugera ager publicusa – to izaziva otpor veleposjednika, pa su i Tiberije i njegov brat Gaj Grakho ubijeni - također jača sukob između nobiliteta i vitezova koji teže političkoj vlasti - vladajuća klasa jedini izlaz iz krize vidi u centralizaciji jake vlasti – dolazi do prijelaza na pojedinačne diktature i principat - izdizanju diktature pogoduje stajaća najamna vojska koja slijedi vojskovođu zbog mogućeg plijena (uvodi ju Marije) - uz pomoć vojske, Sula je u trogodišnjoj diktaturi (od 82. do 79.pr.n.e.) izvršio mnoge promjene – kao predstavnik optimata, ukida reforme braće Grakho, osigurava povoljan položaj senatora - velikih veleposjednika protiv vitezova, ograničava položaj pučkih tribuna - iduću diktaturu uspostavlja Cezar nakon raspada prvog trijumvirata (Pompej, Kras, Cezar, 60. pr.n.e.) - on je htio uspostaviti monarhiju oslonivši se na populare i vojsku, ali je ubijen od republikanskih urotnika 44. prije Krista - republikansko uređenje nestaje raspadom drugog trijumvirata (Antonije, Lepid, Oktavije, 43.pr.n.e.), kad sva vlast prelazi na Cezarova nećaka Augusta, poslije adopcije zvanog Oktavijan – on postaje samovladar države  OKTAVIJAN AUGUST - on 27. pr.n.e. formalno odlaže svoje ovlasti i uspostavlja prividni republikanski ustav - ipak, svojim položajem princepsa sve više potiskuje republikanske faktore (magistraturu, senat, narodnu skupštinu) - princeps – prvi magistrat u državi, ima doživotne ovlasti:  imperium proconsulare – vrhovna komanda nad cjelokupnom vojskom u provincijama i Rimu  potestas tribunicia – ima pravo intercesije (veta) protiv svakog čina redovitih magistrata; ovu ovlast dobiva doživotno formalnim zakonom (lex de imperio) - uz te ovlasti, daje se birati za konzula i vrhovnog svećenika, odlučuje o ratu i miru, ima upravne i sudske funkcije, pravo imenovanja senatora – sve to znatno podiže princepsov ugled (auctoritas principis) - princepsova vlast nije nasljedna – izbor pripada senatu, ali velik utjecaj imaju volja pokojnog cara i mišljenje vojske - republikanski magistrati (konzuli, pretori, tribuni, edili i kvestori) i dalje se biraju svake godine, no oni su samo službenici bez ikakve vojničke vlasti - najviše funkcija zadržavaju pretori koji i dalje vrše civilnu jurisdikciju (uveden novi ekstraordinarni postupak) - nastaje i niz novih tijela, službi i činovnika: o carski uredi (officia) s birokratskim aparatom, carsko vijeće (consilium principis) o carska garda (pretorijanci) koju predvode dvojica praefecti praetorio, koji s vremenom postaju najviši carski činovnici i zamjenici cara u cjelokupnoj državnoj upravi i vršenju carske jurisdikcije o od edila funkcije preuzimaju praefectus vigilum (vatrogastvo), praefectus annonae (dovoz žita), praefectus urbi (nadstojnik sigurnosne službe Rima)  NARODNA SKUPŠTINA I SENAT - narodne skupštine gube zakonodavnu, izbornu i sudsku funkciju – prelaze na senat i princepsa - sistem narodnih skupština više ne odgovara centralizaciji vlasti u rukama vladajuće klase - smatra se da je posljednji zakon donesen po skupštinama bio Lex agraria za cara Nerve 98.g. - senat je formalno predstavnik republikanskog ustroja, ali gubi većinu vlasti u korist princepsa, kao i utjecaj na vanjsku politiku za vrijeme Tiberija - senat postaje princepsovo mehaničko oruđe – i u stvarima gdje odlučuju senat i princeps, veća je uloga princepsa - senatus consulta dobivaju snagu zakona!! - i u kaznenom sudovanju, koje je od narodnih skupština djelomično prešlo na senat, konkurirala je kaznena sudbenost princepsa, koji je osim toga svojom tribunskom intercesijom mogao zaustaviti svaki senatov kazneni postupak - ta prividna dijarhija vrijedi kod uprave provincijama – kako bi preuzeo kontrolu nad senatskim provincijama, princeps imenuje svoje prefekte za upravitelje senatske blagajne (aerarium populi Romani) - senat u provincijama u kojima nema vojske upravlja putem prokonzula i propretora, a carskim provincijama upravlja car preko svojih legata i prokuratora - Italija još uvijek ima povoljniji položaj od provincija, jer tamo nema stajaće vojske ni zemljišnog poreza - municipia i coloniae su zadržale svoju samoupravu i nižu sudbenost - ipak, od podjele na okruge (Hadrijan i Marko Aurelije) i i Italija sve više postaje provincijski uređena  GOSPODARSTVO - u Italiji i provincijama napreduje razvoj latifundija; propadaju mali i srednji posjedi, a stvaraju se ogromni posjedi u rukama princepsa (saltusi) - razvoj stočarstva, uzgoja maslina i vinove loze, opadaju poljodjelstvo i produktivnost robova - krizu primjećuju Plinije Stariji („latifundije su upropastile Italiju, pa već i provincije“) i Kolumela (De re rustica) - dolazi i do procvata trgovine, grade se ceste, mostovi i pomorske luke, nastaju radionice i tvornice keramike - uvoze se mirisi, dragulji, tkanine, slonova kost, zvijeri za cirkuske igre, drvo, ukrasni predmeti - razvija se zanatstvo - grade se trgovački gradovi (Aleksandrija u Egiptu, Petra u Arabiji, Palmyra u Siriji) - važnu ulogu dobiva novac – kovanje zlatnog i srebrnog novca je monopol cara Augusta - za potrebe činovničkog aparata i vojske sve su veći porezi, pa dolazi do pojačane eksploatacije provincija - carski financijski prokuratori brinu se za sredstva fiska, a uveden je porez na nasljedstva od 5% (lex Iulia vicesimaria) - već postoje ogromna carska dobra (patrimonium Caesaris), kao i careva privatna imovina (res privata Caesaris) koja nasljedstvom prelazi na carevu obitelj  DRUŠTVO - prijelaz na monarhiju ne mijenja strukturu socijalnog poretka, samo se pojačavaju klasne suprotnosti - vladajuću klasu čine senatori i vitezovi, pri čemu su senatori ipak najviši sloj, kao zemljišni veleposjednici - August je pročistio senat te senatori sada postaju posebni stalež (ordo) nasljediv do trećeg koljena – potreban cenzus je milijun sesteraca - iako senat gubi nekadašnju političku vlast, zbog bogatstva još uvijek ima stanovitu nezavisnost, pa se sukobljava s carem - uvođenjem novih ljudi u senat, nestaju stare aristokratske patricijske porodice, koje je zamijenio novi sloj najbogatijih veleposjednika - drugi stalež čine vitezovi – cenzus za njih iznosi 400 tisuća sesteraca, a imaju trgovačke i financijske funkcije - iz viteškog reda, princeps je regrutirao svoje prefekte, provincijske prokuratore i druge službenike državne uprave te se viteški stalež postepeno pretvara u službenički aparat - od principata se počinje stvarati nova podjela na:  honestiores – pripadnici viših slojeva, aristokracija, imaju brojne privilegije  Gaj: Institucije  Ulpijan: Regulae (Liber singularis regularum ili Epitome Ulpiani)  Paulus: Sententiae (Libri quinque sententiarum ad filium), djelomično su preuzete u Zapadnogotski zakonik  OD POČETKA PRINCIPATA DO HADRIJANA - car August pojedinim uglednim pravnicima senatorskog i viteškog staleža počinje dijeliti ius respondendi - o značenju tog prava postoje dva mišljenja: 1) dosadašnje, vladajuće mišljenje - ugledni pravnici dobivaju privilegij da njihovi odgovori (responsa) na pitanja stranaka, sudaca, jurisdikcionih magistrata imaju ugled i autoritet samog cara (ius publice respondendi ex auctoritate principis) - sudac je i stvarno i pravno obvezan takvim mišljenjem, ali ima slobodne ruke ako se responsa ne slažu - suglasna responsa (communis opinio) autoriziranih pravnika tvore ius civile i postaju izvor prava sa zakonskom snagom - drugi pravnici također mogu davati responsa, no ona nemaju takav ugled 2) novo mišljenje - responsa daju samo oni pravnici koji su dobili ius respondendi carevim odobrenjem (ex auctoritate principis) - ostali pravnici mogu se baviti pravnom podukom, sastavljanjem ugovora i pisanjem literature, ali ne mogu respondirati - responsa privilegiranih pravnika za suca su obvezna samo u slučaju suglasnosti pravnika (communis opinio) - tako princeps zadržava republikansku tradiciju, ali ju je ograničio na osobe od povjerenja iz reda senatora i vitezova - u doba principata, responsa se počinju davati i javno na Forumu u stalnim mjestima (stationes, auditoria) - od početka principata do cara Hadrijana, rimski pravnici dijele se na dvije pravne škole, Prokulovce i Sabinovce - najvažniji Prokulovci su:  M. Antistius Labeo – osnivač škole, zagovornik republike, ima velik utjecaj na kasnije pravnike  Prokul – Labeov sljedbenik, po njemu škola dobiva ime  Nerva pater i filius, Pegasus, Neratius, Celsus pater i filius - najvažniji Sabinovci su:  C. Ateius Capito – osnivač škole, zagovornik principata, nema nikakvog utjecaja na kasnije pravnike  Massurius Sabinus – Capitov sljedbenik, škola po njemu dobiva ime  C. Cassius Longinus – po njemu se pripadnici škole zovu i Cassiani; progonjen zbog zagovaranja republike  Iavonelus Priscus – obnašao visoke dužnosti pod Domicijanom i Trajanom  Salvius Iulianus – redigirao edicti perpetui, napisao djelo Digesta u 90 knjiga, jedan od najvećih klasičnih pravnika - predstavnike ovih škola do Salvija Julijana nabraja Sextus Pomponius – nakon toga više se ne spominje postojanje tih dviju škola (osim u Institucijama, gdje Gaj spominje da pripada Sabinovcima) - između ovih škola vjerojatno i nije bilo razlike u filozofiji i metodama, radilo se jednostavno o fizičkom postojanju dviju škola - nakon organizacija učitelja i učenika, počela se razlikovati tradicija među grupama pravnika  DJELOVANJE ZA VLADAVINE DINASTIJE ANTONINA - nakon Hadrijana nestaje opreka između Prokulovaca i Sabinovaca - u ovom razdoblju djeluju dva vrlo plodna pisca: Sextus Caecilius Africanus i Sextus Pomponius - ipak, najznačajniji je Gaius o njegovo najvažnije djelo su Institucije u 4 knjige (Institutionum commentarii quattuor) o to je jedino klasično djelo koje je u cjelini sačuvano u gotovo nepromijenjenom obliku i služi kao gotovo jedini izvor za poznavanje rimskog procesa (legisakcionog i formularnog). o Institucije su napisane oko 161. g. i namijenjene su pravnoj poduci o sve pravo sistematski je podijeljeno na osobno, imovinsko i procesualno; podjela je i na res mancipi i res nec mancipi o rukopis Institucija pronašao je Niebuhr 1816. u knjižnici u Veroni, a dopune su pronađene u Kairu 1933. o osim Institucija, važna Gajeva djela su i Res cottidianae ili Aurea, no sumnja se u njihovo podrijetlo o na trodjelni Gajev sistem izrađene su kasnije i Justinijanove Institucije (osobno, imovinsko, procesno pravo - personae, res, actiones)  PROCVAT ZA VLADAVINE DINASTIJE SEVER - početkom 3. stoljeća dolazi do novog procvata klasične jurisprudencije - ističu se 3 velika pravnika: a) Aemilius Papinianus (Papinijan) - najveći rimski pravnik, rođen u Siriji; pod Septimijem Severom bio je praefectus praetorio - smaknut je od cara Karakale 212. jer ga nije htio opravdati nakon što je ovaj ubio brata Getu b) Domitius Ulpianus (Ulpijan) - visoki carski službenik, Papinijanov asesor - kasnije i sam postaje praefectus pretorio, a pretorijanci ga ubijaju 228. godine - napisao je komentare pretorskom ediktu (Libri ad edictum praetoris, 81 knjiga) 5.1. DRUŠTVENE PRILIKE 5. ČETVRTO RAZDOBLJE – DOMINAT - bio je vrlo plodan pisac – odlomci iz njegovih djela čine 1/3 čitavih Justinijanovih Digesta c) Iulius Paulus - njegovo poznato djelo su "Sentencije" - također je bio Papinijanov asesor, a kasnije i praefectus praetorio - odlomci iz njegovih djela čine 1/4 Justinijanovih Digesta - Ulpijan i Paulus su bili vrlo plodni pisci koji po broju djela daleko nadmašuju Papinijana, ali po originalnosti zaostaju za njime - kao posljednji veliki pravnik spominje se Herennius Modestinus – bio je praefectus vigilum u Rimu, a živio je i u Dalmaciji; napisao je opširnu zbirku "Responsa, Regulae te Pandectae" - nakon prijelaza na dominat, pravnička djelatnost se počinje razvodnjavati u sve slabijim postklasičnim kompilacijama  USTAVNO USTROJSTVO DRŽAVE - u 3. stoljeću nastavlja se raspad robovlasništva; raste nezadovoljstvo robova, počinju napadi barbara, raste ekonomska kriza - tešku krizu za Aleksandra Severa zaustavlja Dioklecijan svojim reformama u smjeru apsolutne monarhije, no time je rasulo države samo odgođeno – 476. godine barbarski vojvoda Odoakar svrgava zadnjeg zapadnorimskog cara Romula Augustula - već 493. Italija dolazi pod vlast istočnih Gota  DIOKLECIJANOVE REFORME - car je neograničeni i bezuslovni gospodar ( dominus et deus ) i zakonodavac - car je gospodar zemlje, svi stanovnici su njegovi podanici (subiecti) ili robovi (servi) - carska vlast je nasljedna, pri čemu je važan utjecaj i volja vojske; narod gubi utjecaj na državnu upravu - sve što je vezano s carem smatra se kao sacrum (sveto) - Dioklecijan vlast dijeli s još jednim Augustom (Maksimilijanom) i s dva Cezara (carski sinovi), tako da carstvom upravljaju četvorica (tetrarhija), a jedinstvo je održano zajedničkim zakonodavstvom - Konstantin seli prijestolnicu iz Rima u Konstantinopol (Bizant), a smrću Teodozija I. 395.g. dolazi do diobe carstva na istočnu i zapadnu stranu, koje su vezane zajedničkim zakonodavstvom, ali svaka ima svoju upravu. - senat postaje gradska skupština Rima/Konstantinopolisa bez ikakve vlasti; konzuli također gube vlast - državom upravlja car pomoću brojnih plaćenih službenika, pri čemu je građanska vlast odvojena od vojničke - viši službenici dijele se na: illustres, spectabiles, clarissimi - svi vrhovni dvorski službenici čine carev državni savjet (sacrum consistorium) - pomažu caru pri odlučivanju o najvažnijim zakonodavnim, sudskim i upravnim poslovima:  magister officiorum – upravlja svim carskim uredima  quaestor sacri palatii – državni kancelar i ministar pravosuđa  comes sacrarum largitionum – upravlja carskim fiskom  comes rerum privatarum – upravlja carskim krunskim dobrima  comes sacri patrimonii – upravlja carevom privatnom imovinom - najviši službenici su praefecti praetorio, država je podijeljena na 4 prefekture (Oriens, Illyricum, Galliae, Italia s Afrikom) - prefekture su podijeljene na dijeceze (upravitelji: vikari), a dijeceze na provincije (namjesnici, rector, praeses ) - mjesni organi gube samoupravu, brinu jedino o podmirivanju poreza – tako su opterećeni dekurioni koji jamče za poreze - povišen je broj stajaće vojske primanjem barbara, posebno Germana - ovakva birokratska centralizacija države je posljednji pokušaj vladajuće klase da spasi robovlasnički sistem, no stanje se ovim promjenama samo pogoršavalo  GOSPODARSTVO - država treba sve više sredstava za uzdržavanje vojske, dvora i birokratskog aparata, pa dolazi do financijske krize - zato se počinje umanjivati vrijednost novca kovanjem sve lošijeg novca, što samo produbljuje ekonomsku krizu - carevi uvode niz visokih poreza, a stanovnici bez imovine plaćaju glavarinu (tributum capitis, capitatio plebeia) - povišene su carine, a Dioklecijan je reformirao zemljišni porez prema stanju zemljišne obrade - opadaju trgovina i obrt, gradovi, zemljoposjednici se povlače u vile na latifundijima, dolazi do porasta cijena - carevi su raznim mjerama pokušali smanjiti krizu, ali nisu uspjeli (maksimiziranje cijena, vezanje i udruživanje obrtnika) - broj robova opada, a latifundiji se cijepaju na manje parcele koje se daju u nasljedni zakup - takvi zakupnici veleposjednicima (possessores) plaćaju određenu svotu ili dobivaju dio prihoda za svoj rad - tako se razvija nezavisno seosko stanovništvo, koloni – oni su ispočetka slobodni zakupnici, no kasnije gube samostalnost - s vremenom postaju nasljedno vezani uz zemlju (glebae adscripti), pa se približavaju položaju robova - usporedno s kolonatom, raste bogatstvo veleposjednika pod čiji patronat se stavlja sve više srednjih i sitnih seljaka - nastaju elementi srednjovjekovnog feudalizma i kmetstva - konstitucijom Tanta objavljen je gotov rad 16.12.533., a na snagu je stupio dva tjedna kasnije (30.12.533.g.) - službeno ime zakonika je Digesta seu Pandectae – to je najvažniji i najopsežniji dio Justinijanove kodifikacije - Digesta se dijele na 50 knjiga – knjige (osim 30, 31, 32) se dijele na titule s naslovima sadržaja (rubricae) - tituli se sastoje od odlomaka izvađenih iz djela pojedinih pravnika (fragmenta ili leges) - veći odlomci su kasnije razdijeljeni na principium i paragrafe - u inskripciji svakog fragmenta stoji ime pravnika i naslov djela (npr. Ulpianus libro trigesimo secundo ad edictum) - Digesta ukupno ima 432 titula s 9142 fragmenta, obuhvaća 150 000 redaka - pri sastavljanju kompilacije korištena su djela 39 pravnika (1625 knjiga – libri, u smislu podjele djela na knjige) - iako je Justinijan zabranio korištenje djela pravnika bez iuris respondendi, kompilatori koriste djela Gaja i trojice republikanskih pravnika (Scaevola, Alfenus Varus, Aquilius Gallus); najviše materijala je uzeto iz djela Ulpijana i Paula - pomoću inskripcija nekih fragmenata, uspjelo se rekonstruirati neka djela klasičnih pravnika korištenih pri sastavljanju Digesta (palingenesia) - tituli su poredani po sistemu ranijih djela pod nazivom Digesta, koja obrađuju civilno i honorarno pravo - unutar titula, fragmenti su podijeljeni po masama (Bluhme 1818.g.): 1) sabinska masa – fragmenti o civilnom pravu (Libri ad Sabinum) 2) ediktalna masa – fragmenti o honorarnom pravu (Libri ad Edictum) 3) papinijanska masa – fragmenti iz praktične književnosti (Papinijanova Responsa, Quaestiones) 4) postpapinijanska masa (appendix) – pojavljuje se samo povremeno, kao dodatak - dioba na mase povezana je s planom rada komisije – dijeli se na 3 potkomisije, svaka ekscerpira djela jedne mase - kompilatori su koristili postklasične zbirke i istočne pravne udžbenike kako bi lakše svladali ogromnu materiju - postoje brojni sačuvani rukopisi Digesta, a najvažniji su: o Digesta Florentina – potječe iz 6. stoljeća, otkriven 1135., a od 1406. se čuva u Firenzi o vulgatni rukopisi – potječu iz 11. i 12. stoljeća, koriste ih glosatori (littera Bononiensis), a podijeljeni su na 3 dijela (digestum vetus, infortiatum, digestum novum) - Čitanje Digeste: D. 1. 2. 3. 4. (Digesta, 1.knjiga (liber), 2.titulus, 3.fragment, 4. paragraf) D. 1. 2. 3. pr. (Digesta, 1.knjiga, 2. titul, 3. fragment, pr.- principium) D.4.8.8.1. (Ulp, lib.4., ad edictum)- Digesta, 4.knjiga, 8.titul, 8.fragment, 1.paragraf iz 4.Ulpijanove knjige komentara pretorskom ediktu. D.3.7.7.2. (Pau, lib.3., ad Sabinum)-Digesta, 3.knjiga, 7.titul, 7.fragment, 2.paragraf iz 3.Paulusove knjige komentara civilnog prava.  INSTITUTIONES - priručnik rimskog prava za početnike; nazivaju se i Elementa - izradili su ih Tribonijan, Teofil i Dorotej, a stupaju na snagu zajedno s Digestima (30.12.533.) - pisane po uzoru na Gajeve Institucije – preuzet je trodjelni sistem (personae, res, actiones) i podjela materije na 4 knjige - uvedena je i jedna novost, sada se knjige dalje dijele na titule, a titule na paragrafe - sačuvane su u mnogim rukopisima koji nisu stariji od 9. stoljeća - imaju snagu zakona poput Digesta i Kodeksa  CODEX IUSTINIANUS REPETITIAE PRAELECTIONIS - prije objave Digesta, Justinijan izdaje konstitucije kojima rješava prijašnja protuslovlja u pravničkim djelima - te konstitucije sabrane su u zbirku nazvanu Quinquaginta decisiones - zbog potrebe reformiranja drugog kodeksa, 534. je donesen Codex Iustinianus repetitiae praelectionis - samo je ovaj kodeks sačuvan u različitim rukopisima od 9.-12.st.; dijeli se na 12 knjiga – knjige se dijele na titule, a tituli na kronološki poredane konstitucije - glosatori su veće konstitucije još podijelili na principium i paragrafe - prva knjiga bavi se crkvenim pravom (u Teodozijevom kodeksu njim se bavi zadnja knjiga), daljnje knjige bave se građanskim pravom, a posljednje 4 govore o kaznenom, financijskom i upravnom pravu - Čitanje Institucija: C.1.2.3.4. (Codex Iustinianus, 1,knjiga, 2.titulus, 3.konstitucija, 4.paragraf)  NOVELLAE - Justinijanove konstitucije izdavane na grčkom jeziku od 535. godine (constitutiones ili leges) - nekim od njih izvršene su važne reforme na području nasljednog i obiteljskog prava - sačuvane su samo u privatnim zbirkama (Epitome Iuliani, Authenticum), od kojih je najpotpunija grčka zbirka od 168 novela, koja je sačuvana u 2 rukopisa iz 13. i 14. stoljeća  INTERPOLACIJE - Corpus iuris civilis (osim Novellae ) je sastavljen po principu kompilacije starijih pravničkih djela i ranijih carskih konstitucija koje su spojene u jedinstven zakonik, pa omogućuje uvid u klasično rimsko pravo - taj uvid otežan je brojnim preinakama i prilagodbama starih tekstova novom vremenu - takve preinake, dodaci i skraćivanja nazivaju se interpolacije – najviše ih nalazimo u Digestima 5.3. DJELOVANJE JUSTINIJANOVE KODIFIKACIJE NA ZAPADU - DALJNA OBRADA I RECEPCIJA RIMSKOG PRAVA - primjeri interpolacija:  tamo gdje klasici govore o fiduciji, u kompilaciji se govori o pignusu, kao novijem obliku založnog prava  klasična mancipatio zamijenjena je tradicijom, neformalnom predajom stvari  iako su u Ulpijanovo doba legati i fideikomisi bili različiti instituti, iz jednog Ulpijanovog fragmenta u Digestima moglo bi se zaključiti da su već tada bili izjednačeni - neke interpolacije otkrivene su već u 16. stoljeću (Cujacius, Faber ) - za otkrivanje interpolacija postoje različiti kriteriji: o najsigurniji je kriterij, ako je ono djelo iz kojeg je fragment preuzet sačuvan i izravno o često se događalo da je neko mjesto u kompilaciji navedeno 2 puta, ali različito (interpolirano je samo jedno mjesto) o nekad su u Digestima postojala načela koja klasičnom pravniku nisu mogla biti poznata, jer ih drugih djela doznajemo da su uvedena tek kasnije - osim ovih slučajeva, za otkrivanje interpolacija koriste se jezični i stilistički razlozi - smatra se da je jezik i stil kompilatora lošiji i različit od jezika klasičnih autora - interpolacije se mogu raspoznati po imperativnom i autoritativnom tonu svojstvenom Justinijanu, ali ne i klasičnom pravniku - često se pretjerivalo u otkrivanju interpolacija, ali u najnovijoj nauci nekadašnji „lov za interpolacijama“ postaje suzdržaniji - postoje i preinake tekstova iz 3. i 4. stoljeća – uz njih se prave bilješke (glose) koje kod prepisivanja ulaze u tekst (glose) - u postklasično doba već je bilo i svjesnih interpolacija kojima se tekstovi prilagođavaju novim prilikama naučnim kriterijima utvrđuje se potječe li neka interpolacija od Justinijanovih kompilatora ili su to ranije promjene  BIZANTSKE KODIFIKACIJE RIMSKOG PRAVA POSLIJE JUSTINIJANA - Justinijanova kodifikacija ostaje temelj bizantskog pravnog sustava sve do pada Carigrada 1453. - iako je Justinijan dozvolio samo pravljenje grčkih prijevoda, indeksa sadržaja i upućivanja na paralelna mjesta, a zabranio pisanje komentara Digestima, ta zabrana nije bila učinkovita - ubrzo nastaju komentari, grčke parafraze i bilješke (sholije) carigradskih i beritskih profesora (Dorotheus, Stephanus) - uz njih dvojicu, najznačajniji je Teophilus koji je načinio grčku parafrazu Institucija - u 8. i 9. stoljeću bizantski carevi počinju izdavati grčke zakonike bitno različite od Justinijanovog djela - neka od najznačajnijih takvih djela su:  Ekloga – bizantska kodifikacija cara Leona III. Izaurijskog ,740. g.  tri specijalna zakona – za pomorsko (lex Rhodia), vojničko, poljodjelsko pravo  Proheiron – kratki priručnik Justinijanove kompilacije, objavljuje ga car Bazilije I Makedonski između 870. i 879.g.  Epanagoga – prošireno izdanje Proheirona; zbirka pravnih normi sastavljena u Bizantu, sadrži propise građanskog i državnog prava)  Bazilike – velika kodifikacija bizantskog prava u kojoj je zajedno po materijama spojena građa iz Digesta, Kodeksa, Institucija i Novela. U praksi je tekst Bazilika bio okružen tzv.sholijama, tj. opširnim komentatima službenog karaktera ; jedinstveni grčki zbornik u 60 knjiga pravnih propisa, autori su Bazilije I Makedonski i njegov sin Leon IV Mudri  Synopsis Basilicorum i Tipucitus – dijelovi i skraćeni priručnici iz Bazilika  Heksabiblos – zbirka važećeg rimskog prava u 6 knjiga, sastavlja ju solunski sudac Konstantin Harmenopulos 1345. (u Grčkoj od 1835. do 1946. ima snagu zakonika, uz nju se primjenjuju Bazilike i Corpus iuris civilis)  GLOSATORI - krajem 11. stoljeća do 13.st. u Bologni počinju proučavati Justinijanovu kodifkaciju; osnivač ove škole je Irnerius - način tumačenja: o koriste egzegetsku metodu – tumače pojedina mjesta bilješkama uz tekst (glosama) o dvije su vrste glosa: glossa interlineales (između redaka) i glossa marginalis (uz rubove teksta) o korištene su metode rane skolastike – pojedinačno tumačenje mjesta, povezivanje paralelnih mjesta, izdvajanje općenitih izreka i pojmova, analiza i sinteza materije - glavna mana ove škole je manjak historijskog smisla; slijepo se vjeruje u autoritet Justinijanove kodifikacije - ne uvažava se činjenica da je to djelo plod 1000-godišnjeg razdoblja i da je sastavljeno od elemenata iz različitih vremena - neki najpoznatiji predstavnici škole:  quattuor doctores (Martinus, Bulgarus, Jacobus, Hugo), Azo  Accursius – oko 1250.g. sabrao sve glose u komentar kodifikacije "Glossa marginalis seu ordinaria." (glossa ordinaria ili magistralis)  POSTGLOSATORI - od 13. do 16. stoljeća u Bologni, Pisi, Perugii, Padovi, Paviji – komentiraju glose svojih prethodnika - pritom se služe skolastičkom metodom, pa često deduktivno raščlanjuju pojmove - oni su rimsko pravo nadopunili pravnim teorijama kanonskog i germanskog prava – prilagođavajući pravo novonastalim društvenim odnosima nakon širenja trgovine, stvaraju preduvjete za recepciju rimskog prava 2.2. STATUS LIBERTATIS – ROPSTVO - pun u pravnu sposobnost ima čovjek sa sva 3 statusa (status libertatis, civilis i familiae), a to u staro doba može biti samo pater familias koji ima potpunu pravnu i djelatnu sposobnost - kasnije i drugi članovi obitelji dobivaju veću sposobnost, pa se gube izvorne razlike u klasnoj robovlasničkoj državi - pravna sposobnost može se mijenjati tijekom života prelaženjem ili izlučenjem iz jedne kategorije u drugu, ona se gubi ili umanjuje – capitis deminutio  capitis deminutio maxima – gubitak slobode  capitis deminutio media – gubitak rimskog građanstva  capitis deminutio minima – gubitak ili promjena položaja u obitelji  PROMJENE POLOŽAJA ROBA KROZ POVIJEST RIMA - u carsko doba, sloboda se smatrala prirodnim stanjem, a ropstvo ustanovom kojom se netko podvrgava vlasništvu drugoga - ropstvo je opravdavano ratom – ako protivnik smije biti u ratu ubijen, onda je dozvoljeno i pretvoriti ga u roba - ropstvo je nastalo kad je vrijednost rada postala veća od životnih potreba, pa je nastala potreba za jeftinom radnom snagom - u staro doba, ropstvo ima patrijarhalni oblik, a robova je malo – oni žive s robovlasnikom i njegovom obitelji - sinovi obitelji (filii familias) razlikuju se od roba po nazivu liberi (slobodni, djeca) - nakon pobjedonosnih rimskih ratova (od 3. st.pr.n.e.) u Rim pritječu ogromne mase robova iz Afrike i Orijenta - robovi postaju predmet trgovine i eksploatacije; posebno težak položaj imaju robovi na latifundijima - u to doba nastaje antički robovski sistem u kojem gospodari žive lagodnim životom na račun eksploatiranih robova - rob postaje samo stvar - "Servi pro nullis habentur". - stoga dolazi do bijega robova (servi fugitivi), a kasnije i do masovnih ustanaka (najveći Spartakov) - zbog straha gospodara pred robovima, 10. g. donesen je senatus consultum Silanianum – njime je u slučaju umorstva gospodara predviđena smrtna kazna za sve robove koji su u tom trenutku bili pod istim krovom (osim ako se istragom ne dokaže da su nastojali pomoći gospodaru riskirajući svoj život) - ipak, carsko zakonodavstvo donosi niz propisa kojima štiti robove protiv zloporaba i zlostavljanja: o lex Petronia – zabranjeno davanje robova za borbu sa zvijerima, osim po odluci magistrata o Klaudijev edikt (1.st.)– rob je slobodan ako ga gospodar napusti zbog bolesti ili starosti o dvije konstitucije Antonina Pija (2.st.)– gospodara se kažnjava za bezrazložno ubojstvo ili nepotrebno zlostavljanje roba; magistrat može prisiliti gospodara koji s robom okrutno postupa da ga proda drugome - robovima se daje i pravo azila u hramu ili kod carevih kipova - ovi zakoni nisu donijeli poboljšanje položaja robova, nego su samo bili namijenjeni stišavanju nezadovoljstva  PRAVNI POLOŽAJ ROBA - pravni položaj roba (servus, homo, mancipium, puer, ancilla) – on je objekt prava, stvar (res) - on nema obitelji, a njegova spolna veza s ropkinjom ne čini brak (matrimonium), nego samo contubernium (faktično zajedničko življenje bez pravnih posljedica) - gospodar na robu ima pravo vlasništva:  može ga putem pravnih poslova prodati, dati drugom na uživanje, u zalog ili zapis  može tražiti zaštitu i tužbu ako netko njegova roba ošteti ili ozlijedi  može ga ubiti (ius vitae ad necis) - rob se razlikuje od životinja jer je čovjek – vlast nad robom je dominica potestas (nad životinjama i stvarima – dominium) - on može sudjelovati kod obiteljskog kulta, njegov grob je locus religiosus, a gospodar je dužan sahraniti ga - robove se smatralo razumnim bićima koja mogu služiti gospodaru i fizičkim radom i izjavama svoje volje - on je oruđe koje govori (instrumentum vocale) – može sklapati pravne poslove za gospodara, kojem pripadaju sve koristi - rob može gospodaru samo stjecati, ne i obvezivati ga, no u pogledu obvezivanja gospodara postoje iznimke: - prva iznimka : o po civilnom pravu gospodar odgovara za obveze iz robovih delikata o on mora oštećenom platiti kaznu ili prepustiti tog roba oštećenom (noxae deditio, actio noxalis) o ta odgovornost je statuirana u interesu drugih oštećenih robovlasnika - druga iznimka : o uvedena pretorskim ediktom za česte slučajeve u trgovačkom prometu o tužbe (actiones adiecticiae qualitatis) kojima gospodar može biti tužen za obveze iz robovih pravnih poslova ako je:  roba postavio poslovođom neke radnje (actio institoria)  roba postavio kapetanom broda (actio exercitoria)  roba ovlastio da sklapa pravne poslove s trećima (actio quod iussu) - u ovim slučajevima odgovarao je gospodar za takve obveze neograničeno, ali u slučaju pekulija njegova je odgovornost ograničena  PEKULIJ - gospodar prepušta određenu imovinsku masu (peculium) zemlje ili zgrade robu na slobodno upravljanje i korištenje 2.3. NAČINI POSTANKA I PRESTANKA ROPSTVA - gospodar pravno ostaje vlasnik tog pekulija, može ga u svakom trenutku oduzeti robu – faktički, rob ipak slobodno upravlja njime - da bi rob pritom stekao kredit trećih, pretor uvodi gospodarevu odgovornost:  actio de peculio – gospodar je za obveze roba prema trećima odgovoran samo do visine vrijednosti pekulija  actio de in rem verso – preko i izvan pekulija gospodar odgovara samo ako se okoristio iz posla kojeg je sklopio rob, ali samo do visine svog obogaćenja - pomoću ustanove pekulija, gospodari izvlače veću korist, a robovi dobivaju mogućnost otkupljivanja pomoću zarade - rob tako dobiva i svojstva pravnog subjekta – upravljajući pekulijem, može sklapati pravne poslove s gospodarom - takve obveze su neutužive (naturalne obligacije - obligatio naturalis), ali ih gospodar u slučaju akcije de peculio može odbiti od pekulija - u carsko doba, rob može prema trećim osobama stupati u odnos naturalnih obveza; iz delikata odgovara po civilnom pravu (tek nakon oslobođenja i ukoliko nije ostvarena gospodareva noksalna odgovornost) - poslije oslobođenja roba, srodstvo među robovima (cognatio servilis) postaje ženidbenom zaprekom poslije oslobođenja - krajem klasičnog doba, ropstvo postaje nerentabilno, a i raste svijest o prirodnoj slobodi i jednakosti svih ljudi - sada se sve više ističe favor libertatis, a ropstvo se obilježava kao ustanova iuris gentium koja se protivi prirodnom pravu - traže se nove forme eksploatacije rada slobodnih ljudi – robove se pretvara u slobodnjake, klijente, kolone - ropstvo postoji i u Justinijanovom zakonodavstvu, ali tada više nije osnovni društveni odnos  POSTANAK ROPSTVA - najstariji i izvorni način je zarobljavanje neprijatelja u ratu - francuski romanist H. Levy Bruhl smatra da je rob izvorno samo stranac – svaki stranac je bespravan (res nullius) i nužno postaje rob samo ako bude uhvaćen, ukoliko nije ugovorom vezan s Rimom (amicitia, hospitium) - tako je protumačena i odredba da Rimljanin ne može postati rob u Rimu - ropstvo je nasljedno stanje, pa se dijete ropkinje smatra robom bez obzira na to tko mu je otac - dijete ropkinje je slobodno (ingenuus) samo ako je majka u razdoblju od začeća do poroda neko vrijeme bila slobodna - tu su vidljivi principi conceptus pro iam nato habetur i favor libertatis - slobod an čovjek može postati robom na 4 načina: 1) prema Zakoniku 12 ploča, dužnik u ovršnom postupku može biti prodan u inozemstvo (ropstvo trans Tiberim); magistrati su također prodavali u ropstvo one koji se ne odazovu procjeni i novačenju 2) ako se slobodan čovjek proda kao rob, da bi kad dokaže da je slobodan podijelio kupovninu s prijateljem koji ga je prodao – prodani ostaje rob, pretor mu uskraćuje parnicu o slobodi (vindicatio in libertatem) 3) Rimljanka koja živi u spolnoj zajednici (contubernium) s tuđim robom unatoč gospodarevoj zabrani (prema senatus consultum Claudianum iz 52. g.) 4) državnim robovima zbog kazne (servi poenae) postaju osuđenici na najteže kazne (rad u rudnicima, borba sa zvijerima, smaknuće), a njihova imovina pripada državi  PRESTANAK ROPSTVA - rob može steći slobodu već u starom civilnom pravu aktom manumisije, kojim ga gospodar pušta iz svoje vlasti - manumisije postaju sve češće od 3. st.pr.n.e. i razvoja Rima –potrebniji su motivirani oslobođenici, nego bezvoljni robovi - staro civil no pravo poznaje 3 oblika manumisija, a u carsko doba razvija se i četvrti oblik: 1) Manumissio vindicta - oslobađanje roba u obliku fiktivne parnice o slobodi (vindicatio in libertatem) - neki građanin (adsertor libertatis) bi pred magistratom dodirnuo roba štapićem (vindicta) i utvrdio da je slobodan - gospodar bi šutio i ne bi se opirao toj tvrdnji (in iure cessio), a magistrat bi potvrdio robovu slobodu (addictio) 2) Manumissio censu - vrši se upisivanjem roba među slobodne građane u listinama cenza (uz pristanak gospodara) - ova manumisija nestaje ukidanjem cenza u početku carstva 3) Manumissio testamento - oslobađanje roba putem oporuke – gospodar zapovjednim riječima određuje roba slobodnim - časom pripada nasljedstva, rob postaje slobodan i nema patrona jer se smatra oslobođenikom pokojnika 4) Manumissio testamento fideicommissaria (carsko doba) - indirektno oslobađanje po oporuci – oporučitelj moli nasljednika ili zapisovnika (kome je namijenio roba) da roba oslobodi - tek kad bi ovaj izvršio akt manumisije, rob bi postao slobodan (manumissor mu je bio patron) - potkraj republike oslobađanja postaju manje svečana, nastaju pretorske manumisije: o manumissio inter amicos – oslobađanje izjavom pred prijateljima o manumissio perepistulam – oslobađanje pismom 2.4. PRAVNI POLOŽAJ OSLOBOĐENIKA – PATRONAT 2.5. ROPSTVU SLIČNI ODNOSI - takve manumisije su po civilnom pravu bez učinka, ali pretor štiti takve oslobođenike u faktičnom uživanju slobode - položaj takvih oslobođenika je uređen s lex Iunia Norbana:  donesen je oko 19. g. – takvi oslobođenici postaju slobodni  oni ne postaju rimski građani, nego Latini iuniani (imaju ius commercii, ali ne mogu imati nasljednike)  oni žive kao slobodni, a umiru kao robovi; njihova imovina nakon smrti pripada patronu  Justinijan je kasnije ovakvim manumisijama priznao punopravni učinak - u carsko doba, broj manumisija se nastavlja povećavati, pa postoje:  manumissio per mensam (per convivii adhibitionem) – oslobađanje pozivanjem roba za gospodarev stol  manumissio in ecclesia – crkveni oblik manumisije pred sakupljenom crkvenom općinom i svećenicima  brojni slučajevi gdje robovi postaju slobodni po zakonu i protiv volje gospodara - sve brojnije i lakše manumisije počinju ugrožavati robovlasnički poredak, pa počinje zakonsko ograničavanje manumisija - stoga car August preko narodnih skupština donosi 2 zakona: a) lex Fufia Caninia (2. g.) – ograničila se na oporučne manumisije; tko ima 3 roba smije osloboditi samo dvojicu, od 4 do 10 robova polovicu, od 11 do 30 najviše trećinu, od 31 do 100 četvrtinu, od 101 do 500 petinu (ne smije se osloboditi više od 100 robova) - prekomjerne manumisije su bile ništave b) lex Aelia Sentia (4. g.) – za punovažnu manumisiju gospodar mora imati bar 20, a rob bar 30 godina; inače se u pomanjkanju godina, manumissio vindicta može izvršiti samo ako se pred konzilijem dokaže opravdani razlog manumisije(npr. krvno srodstvo, namjera sklapanja braka s oslobođenikom) - ovi zakoni nisu zaustavili raspadanje robovlasništva; kasnije su ovi zakoni ukinuti, a prelazi se na eksploataciju slobodne radne snage umjesto ropstva - u kasnije carsko doba lex Fufia Caninia i većina odredaba legis Aeliae Sentiae su ukinute. - na civilnopravni način oslobođeni rob (libertinus) postaje rimski građanin, ali nije punopravan – i dalje mora služiti gospodaru - libertini su zapostavljeni u javnom pravu, a na području privatnog prava imaju ni obaveza prema patronusu (gospodaru) - libertinova zavisnost o patronu regulirana je patronatskim pravom - položaj libertina : o patronu je obvezan na poslušnost i poštovanje (obsequiuum etreverentia) o ne smije krivično tužiti patrona , a neinfamirajuće tužbe može podići samo uz dozvolu magistrata o ima dužnost uzdržavanja patrona (i patron dužnost uzdržavanja libertina) - položaj patrona : o ima pravo kazniti neposlušnog oslobođenika – ranije smrću (ius vitae necisque), a kasnije lakšim kaznama o u težim slučajevima, može ga po magistratu vratiti u ropstvo – accusatio ingrati o sam određuje radnu dužnost i podavanja libertina , no radna dužnost ubrzo postaje pravna dužnost (ograničena na poslove na koje se oslobođenik obvezao prigodom manumisije putem zakletve ili stipulacije) o pripada mu tutorstvo nad oslobođenikom, a i zakonsko nasljedno pravo na imovinu oslobođenika ako on nema djece o nema pravnih obveza prema oslobođeniku, pružanje zaštite je samo običaj i da im pruži mogućnost uzdržavanja o patronatsko pravo prelazi na patronovu djecu; oslobođenikova djeca ipak se smatraju kao ingenui, rođeni u slobodi - već za republike, mnogi libertini stječu imetak baveći se trgovinom i obrtom – raste im socijalni položaj - viši slojevi oslobođenika traže uklanjanje političke i socijalne inferiornosti, što se postizalo u 2 stupnja: 1) ius aureorum anulorum – pravo nošenja zlatnog prstena, što je znak ingenuusa 2) natalium restitutio – car daje potpuno izjednačenje s ingenuima i ukida patronat - Justinijan je svim libertinima dao oba beneficija, ali patronatsko pravo se ukidalo samo odrekućem patrona - u rimskom pravu postoje brojni slučajevi gdje fizička osoba formalno ne gubi slobodu ni građansko pravo, a nalazi se u položaju sličnom ropstvu; ti slučajevi su osobe in mancipio, addictus, nexus, redempti ab hostibus, auctoratus a) osobe in mancipio (in causa mancipii) - osobe koje je njihov pater familias otuđio drugom starješini u obliku mancipacije - ona se vrši kako bi otac došao do novaca, kako bi se iznajmljivala radna snaga ili u svrhu noxae dedicije (pater familias predaje člana obitelji onome koga je taj član deliktom oštetio; ukoliko pater familias sam ne preuzme odgovornost za delikt) - mancipirana osoba zadržava rimsko građanstvo i slobodu, ali prema kupcu je servi loco (kupac je koristi kao i roba) - osoba in mancipio stječe sve za svog gospodara, no mancipium je za razliku od ropstva samo privremeno stanje 2.8. OGRANIČENJA PRAVNE SPOSOBNOSTI  CAPITIS DEMINUTIO MAXIMA - gubitak statusa libertatis – povlači i gubitak civiteta i obiteljske pripadnosti; dotični postaje rob - ovdje spadaju rimski građani prodani trans Tiberim ili oni koji gube slobodu zbog kazne - rimski građanin zarobljen od neprijatelja postaje rob, no nije sigurno da li ga stiže capitis deminutio  ius post liminii – ako bi se vratio iz zarobljeništva, oživjeli bi svi njegovi raniji pravni odnosi (osim posjeda i braka)  ako umre u zarobljeništvu, smatra se da je umro kao slobodan te se s njegovim nasljedstvom postupalo kao kod slobodna čovjeka (po fictio legis Corneliae)  CAPITIS DEMINUTIO MEDIA - gubitak statusa civitatis – pojedinac gubi civitet i obiteljsku pripadnost, ali ne i slobodu - gubi ius civile, te nastavlja živjeti kao Latin (iseljenjem u koloniju) ili peregrin (prebjegavanjem neprijatelju, izručenjem) - ovdje spadaju i kazne izgona (aqua et igni interdictio) i deportacije  CAPITIS DEMINUTIO MINIMA - gubitak obiteljske pripadnosti, otpuštanjem iz obitelji (npr. emancipacijom) ili prijelazom u drugu obitelj - prekida se dotadašnja agnacija, a pojedinac gubi svoju imovinu, a njegovi dugovi i stanovita osobna prava utrnjuju - pretor ipak daje vjerovnicima mogućnost tužbe: a) pomoću povrate u prijašnje stanje (in integrum restitutio) b) pomoću fikcije, kao da se capitis deminutio nije ni dogodila - ova capitis deminutio nestaje od Justinijana, jer je agnatska obitelj već zamijenjena kognatskom - osoba koja posjeduje sva 3 statusa ipak može imati ograničenu pravnu sposobnost - razlozi za to su: klasno-socijalna pripadnost, vjera, spol i čast  KLASNO-SOCIJALNA PRIPADNOST - politička, ekonomska i socijalna zapostavljenost plebejaca odražavala se i na njihovu pravnu sposobnost - ta ograničenja su najveća na polju javnog prava, a postoje i u privatnim pravima o plebejci sve do 445. pr.n.e. (lex Canuleia) nisu imali connubium s patricijima o ograničenja sadrži i pripadnost staležu senatora – njima je s lex Claudia 218.pr.n.e. zabranjeno držati brodove veće od 300 amfora zapremnine i ženiti se libertinima; određeni dio imovine moraju ulagati u italska zemljišta (1/4, kasnije 1/3) o ograničenja postoje i za vojnike, pokrajinske namjesnike, dekurione (odgovaraju za porez svojih općina) o važna je i razlika između honestiores i humiliores u carskom i krivičnom pravu  VJERA - politeistička poganska vjera je tolerantna, ne utječe na pravnu sposobnost - Rimljani pokorenim narodima ostavljaju njihovu vjeru, ne nameću im svoju – tako se Rimom šire razni orijentalni kultovi - do progona kršćana ne dolazi zbog vjerske netolerantnosti, nego zbog opasnosti po rimsko državno uređenje (kršćansko učenje o jednakosti svih ljudi, odbijanju kulta careva – predstavlja zločin, crimen maiestatis) - koliko god je poganstvo bilo tolerantno, toliko je kršćanstvo kad je postalo državnom vjerom bilo netolerantno - ta netolerantnost prelazi u pravne sankcije: Justinijan uvodi obvezu ispovijedanja kršćanske religije - zatim propisuje niz kazni i ograničenja za heretike, apostate, Židove, pogane:  heretici i apostate ne mogu stjecati, otuđivati, praviti oporuku ni nasljeđivati po oporuci  Židovi ne mogu sklapati brak s kršćanima ni držati kršćanske robove  pogani ne smiju vršiti kultove pod prijetnjom smrti i konfiskacije  SPOL (ŽENSKI) - žena u rimskoj obitelji ima daleko niži položaj od muškarca - isključena od svih javnih prava; ne može vršiti očinsku vlast, adopciju ni funkciju tutora - ne može biti nasljednica bogatih posjednika (lex Voconia 169.pr.n.e.) niti preuzimati obveze u korist drugih osoba (senatus consultum Vellaeianum 46.pr.n.e.)  ČAST (EXISTIMATIO) - čast je pojam društvenog morala, dostojanstvo koje društvo priznaje pojedincu - gubitak ili umanjenje časti može imati pravne posljedice – utječe na pravnu i poslovnu sposobnost - potpuni gubitak građanske časti uzrokuju capitis deminutio maxima i media - važni ji slučajevi ograničenja pravne (poslovne) sposobnosti zbog umanjenja časti:  INTESTABILITAS - intestabilis je onaj tko sudjeluje u pravnom poslu kao svjedok ili libripens, a zatim odbija o njemu svjedočiti - intestabilis ne može biti svjedok niti ih prizivati – time mu je ograničen ius commercii , jer su brojni pravni poslovi u to vrijeme vezani uz sudjelovanje svjedoka 2.9. OGRANIČENJA DJELATNE SPOSOBNOSTI  NOTA CENSORIA - umanjenje časti koje vrše cenzori prigodom popisa građana zbog prijekornog vladanja - cenzori nekog mogu brisati iz popisa senatora ili vitezova, ili ga premjestiti u slabiji tribus  INFAMIA (INFAMIA IURIS) - infamis ne može zastupati drugog, ne može se dati zastupati, ne može za drugog stavljati prijedloge pred sudom - gubi ius suffragii i ius honorum , gubi sposobnost sklapanja braka, funkcije svjedoka i porote - razlozi infamije su određeni zakonima i pretorskim ediktom - dvije su vrste infamije: a) infamia immediata - nastupa nesposredno kao posljedica nečasnog ponašanja, nije vezana uz prethodne sudske osude - takva ponašanja su primjerice: bigamija, dvostruke zaruke, stečaj, sramotna profesija (glumci, gladijatori), brak žene unutar prve godine od prestanka ranijeg braka b) infamia mediata - nastupa kao posljedica sudske presude za infamirajuće delikte (npr. furtum, rapina, dolus, iniuria) - nastupa kao posljedica presude za kršenje obveznih odnosa utemeljenih na povjerenju i dobroj vjeri (actiones famosae) – to su primjerice actio depositi, fiduciae, mandati, tutelae, pro socio  TURPITUDO (INFAMIA FACTI) - temelji se na lošem glasu u društvu, na javnom mnijenju (npr. rasipnici, ljudi lošeg života) - turpis persona zapostavljena je kod svjedočenja, imenovanja tutora i traženja nužnog dijela u nasljednom pravu - u Justinijanovom pravu infamija i turpitudo za posljedicu imaju zapostavljanje po sučevu rasuđivanju, a infamia iuris koja se temeljila na pravnim propisima je iščezla. - razlozi koji isključuju ili ograničavaju djelatnu sposobnost su: dob, spol, zdravstveno stanje, rasipništvo - ova ograničenja odnose se na osobe sui iuris – osobe alieni iuris su pod vlašću oca, pa ionako nemaju imovinske sposobnosti  DOB - tek rođeni čovjek još nema sposobnost samostalnog i razumnog očitovanja volje - ta volja je potrebna za raspolaganje pravnim odnosima i odgovaranje za vlastita djelanja i delikte - on ju stječe tek na određenom stupnju fizičkog i duševnog razvoja – poklapa se sa spolnom zrelošću (pubertas): o pubertet dječaka utvrđuje se pojedinačno, a manifestira se oblačenjem muške toge (između 14. i 16. godine) o pubertet djevojčica uvijek nastupa navršavanjem 12. godine - Prokulovci i Sabinovci prihvaćaju granicu spolne zrelosti kod muškaraca s 14.g., a kod žena s 12.g.  NEDORASLE OSOBE (IMPUBERES) - djeca do 7. godine života, potpuno su djelatno nesposobna - nazivaju se infantes jer ne mogu govoriti ni izgovarati pravne formule (qui fari non possunt) - poslove za nedorasle osobe obavlja tutor, a stjecati mogu po robovima  NEDORASLE OSOBE IZNAD DOBI INFANCIJE (IMPUBERES INFANTIA MAIORES) - osobe od 7 do 14 godina, imaju ograničenu djelatnu sposobnost – ne mogu sklapati brak ni praviti oporuku - samostalno mogu poduzimati samo poslove koji im donose korist (npr. prihvatiti darovanje ili oprost duga) - za poslove koji sadrže imovinsko umanjenje ili obvezivanje treba im sudjelovanje tutora (tutoris auctoritas) – takvi poslovi su primjerice plaćanje duga ili uzimanje zajma  DORASLE OSOBE (MINORES) - dorasli su prvo bili potpuno djelatno sposobni, no takvo rano nastupanje doraslosti pokazalo se neprimjerenim - zato je 191.pr.n.e. (lex Plaetoria) uvedena dobna granica od 25 godina (minores viginti quinque annis)  taj zakon predviđa kaznenu popularnu tužbu protiv onog tko doraslog mladića zloupotrebom njegovog neiskustva navodi na sklapanje za njega štetnog posla (popularna tužba – može ju podići svaki građanin, quivis ex populo)  takav posao ne bi bio poništen, nego bi optuženi bio kažnjen - pretorskim ediktom određeno je da takav oštećeni minor dobije povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum) - protiv tužbe na ispunjenje takvog štetnog posla edikt daje minoru ekscepciju legis Plaetoriae, zbog koje se tužitelja odbija - pubertas je u klasično doba ostala granicom pune djelatne sposobnosti, no takvi minores ne uživaju povjerenje trećih zbog navedenih sredstava u korist minora – zato minor od magistrata može dobiti kuratora za sklapanje posla - zato se od Marka Aurelija razvio običaj da se na zahtjev minora postavi stalni kurator za sve poslove (u tom slučaju bila je otežana primjena navedenih sredstava jer se smatralo da ne postoji zakidanje/circumscriptio dok se ne dokaže suprotno) - u postklasično doba, razvija se trajna cura minorum za sve osobe ispod 25 godina starosti - funkcija ovog kuratora bila je slična tutoru nad nedoraslima – one su uskoro izjednačene - tako je granica pune djelatne sposobnosti pomaknuta do 25. godine života, a djelatna sposobnost minoruma je gotovo jednako ograničena kao i kod nedoraslih – minores ipak mogu sklapati brak i oporučivati 3.1. POJAM PRAVNE OSOBE 3. PRAVNE (JURISTIČKE) OSOBE  PUNODOBNE OSOBE (VENIA AETATIS) - položaj punodobne osobe imaju pojedinci s navršenom 25. godinom života - od cara Konstantina, carevom dozvolom ovaj položaj može se dobiti i ranije (muškarci s 20, žene s 18 navršenih godina) - ipak, prije 25. godine ne mogu se vršiti darovanja, otuđivati ni zalagati nekretnine  SPOL (ŽENSKI) - žene sui iuris i nakon doraslosti stoje doživotno pod posebnim tutorstvom (tutela mulierum) - bez tutora nisu mogle poduzimati neke važnije pravne poslove - ograničenja djelatne sposobnosti s vremenom slabe, pa su u kasnijem rimskom pravu praktički ukinuta  ZDRAVSTVENO STANJE - osobe s određenim tjelesnim manama ne mogu poduzimati poslove za koje se traži određena fizička sposobnost - tako gluhonijemi ne mogu praviti usmenu oporuku ni druge poslove koji se sklapaju verbis (npr. sponsio) - važna kategorija su i duševno bolesni (furiosi, dementes, mente capti): o za vrijeme pomućenja uma su bili potpuno djelatno nesposobni; ne mogu stjecati, ni biti odgovorni za delikte o već od doba Zakonika 12 ploča stajali su pod skrbništvom (cura furiosi) o ovakva djelatna nesposobnost počinje i prestaje s bolešću, ne mora se utvrđivati sudskom odlukom o zato su poslovi koje furiosus poduzme za vrijeme „svjetlih časova“ (dilucida intervala) bili valjani  RASIPNIŠTVO - rasipniku (prodigus) je dopušteno sklapati samo one poslove koji mu donose obogaćenje – u klasično doba, njegova nesposobnost je slična djelatnoj sposobnosti nedorasloga koji je prešao godine infancije (impuberes infantia maiores) - ipak, rasipnik može sklopiti brak i nastupiti nasljedstvo (ne može praviti oporuke) - isprva je rasipnik bio samo onaj tko bi rasipao neoporučno naslijeđenu očevinu (bona paterna avitaque), a zatim je rasipništvo protegnuto na svu njegovu imovinu – nakon što je netko proglašen rasipnikom, oduzima mu se uprava imovine (interdictio bonorum) i stavlja ga se pod skrbništvo (cura prodigum) pretorskim dekretom - pravna (juristička) osoba –je društvena (socijalna) tvorevina kojoj pravni poredak priznaje pravnu sposobnost, tj. svojstvo pravnog subjekta iako nije fizička osoba - to su kolektivi s ciljem i svrhom, te imovinom koja se veže uz taj kolektiv da bi služila interesima ljudi – s obzirom na svoju trajnost i nemogućnost ostvarivanja po pojedincu, ti kolektivi se ostvaruju u obliku socijalnih organizama koji se nazivaju pravnim osobama - stvaranje pravnih osoba zahtijeva socijalni i ekonomski život – tako nastaju tvorevine kao države, općine, gradovi, privredna udruženja (trgovačka društva, zadruge), društvene organizacije (sindikati, omladinska društva), zavodi (bolnice, sirotišta) ili zaklada (npr. za uzdržavanje prosvjetnih ustanova, stipendije studentima) - pravna osoba može biti i skupina novca - prema pandektnoj nauci, pravne osobe su se dijelile na: 1) universitas personarum - korporacije - udruživanje fizičkih osoba radi određene svrhe time da tako organizirana ukupnost tih osoba postaje samostalni pravni subjekt različit od svojih članova i nezavisan od njihove promjene; članovi korporacije mogu biti u pravnom odnosu i sklapati pravne poslove sa samom korporacijom. 2) universitas rerum – zavodi i zaklade - supstrat pravne osobe je imovina, a ne udruženje fizičkih osoba - ovdje imovina, namijenjena određenoj svrsi, postaje pravna osoba (npr.bolnica). - kod korporacija postoji udruživanje fizičkih osoba, a bit zavoda i zaklada je imovina - granice između korporacija i zavoda/zaklada nisu uvijek jasne, a još je teže razlikovati zavode od zaklada:  neki smatraju da je zavod imovina koja služi određenoj svrsi, a spojena je s uređajima (npr. bolnica), a zaklada je samo imovina bez tih uređaja – smatra se da je zaklada samo podvrsta zavoda  ipak, prevladava mišljenje da su to samo različiti nazivi za istu pravnu ustanovu - u pandektnoj nauci postoji više teorija o naravi jurističke osobe: a) TEORIJA FIKCIJE ILI PERSONIFIKACIJE (SAVIGNY) - zastupaju je glosatori, a formulirao ju je Savigny - polazi sa stajališta da pravni subjekt može biti samo čovjek – kod pravnih osoba nema takvog subjekta - pravni poredak za jurističke osobe fingira postojanje subjekta (prenosi pravnu sposobnost od prirodnih na fingirane osobe) - kako fingirani subjekt realno ne postoji, pravna osoba ne može imati volju niti sama djelovati – za nju djeluju zastupnici - ova teorija opire se nekim izrekama iz Justinijanova prava – posebno onima koje se odnose na hereditas iacens, gdje se kaže da ostavina djeluje umjesto osobe (hereditas personae vice fungitur - ostavina djeluje umjesto osobe ) - hereditas iacens – ležeća ostavina od ostaviteljeve smrti do časa nastupa nasljedstva b) TEORIJA REALNE EGZISTENCIJE (GIERKE) 2.2. PRETPOSTAVKE ZA BRAK I BRAČNE ZAPREKE 2.3. BRAČNO ZAKONODAVSTVO CARA AUGUSTA 2.1. OPĆA OBILJEŽJA RIMSKOG BRAKA 2. BRAČNO PRAVO - u Gajevim i Justinijanovim institucijama, o obitelji se govori u prvoj knjizi gdje se raspravlja o pravu osoba (ius quod ad personas pertinet). - brak u najširem smislu – trajna zajednica života između muža i žene - da bi brak bio pravno priznat, moraju trajno postojati oba osnovna elementa :  faktična zajednica života muškarca i žene  affectio maritalis – trajna namjera i volja da budu baš muž i žena - za monogamni rimski brak nije bitno spolno općenje (copula carnalis) - u postklasično doba prodire shvaćanje da je za brak dovoljan samo početni sporazum supruga u času sklapanja braka, jer već time nastaje trajna zajednica (utjecaj kršćanstva koje brak smatra nerazrješivim) - osim braka, u Rimu postoje i druge trajne zajednice muškarca i žene  contubernium – trajna spolna veza među robovima ili među slobodnom osobom i robom  konkubinat – trajna veza slobodnih osoba bez affectio maritalis; djeca iz konkubinata su vanbračna (liberi naturales) i slijede majku; ovako žive osobe koje zbog socijalno-političkih prepreka ne mogu sklopiti brak, no i ovakva veza je pravno priznata, iako niža od braka  MATRIMONIUM IUSTUM - je samo brak među osobama koje imaju connubium; samo ovakav brak ravna se po ius civile - samo djeca iz ovakvog braka su iusti patris filii – ona su ingenui i poprimaju status svog oca, te spadaju pod njegovu vlast - to je prvenstveno brak rimskog građanina s Rimljankom ili peregrinkom (Latinkom) koja ima ius connubii - brak između peregrina, te između Rimljana i peregrina bez ius connubii prosuđuje se po peregrinskom pravu - u 1. st.pr.n.e. donesena je lex Minicia – djeca u takvim brakovima (bez ius conubii) uvijek slijede lošiju stranu; dobivaju pravni položaj one strane koja nije rimski građanin  BRAK CUM MANU I BRAK SINE MANU - brak cum manu :  žena ulazi u agnatsku obitelj muža i potpada pod njegovu vlast (manus, in manum conventio)  ako je muž alieni iuris, žena potpada pod vlast muževa patris familias – raskida agnatsku vezu s prijašnjom obitelji - brak sine manu :  poznat već Zakoniku 12 ploča, žena ostaje uz svoju raniju agnatsku pripadnost  ona i dalje spada pod vlast dosadašnjeg patris familias (ako je bila sui iuris, pod tutorstvo agnata) - prije se smatralo da je brak sine manu polubrak, no duplicitet bračnih formi ipak je postojao kod Rimljana - kad su ekonomskim razvojem obiteljski članovi, time i žene, dobili veću samostalnost, brak sine manu postao je pravilom - brak cum manu potpuno nestaje u 3. st. - prema tome, Rimljani poznaju samo jedan tip braka, a osnivanje manusa služi samo za osnivanje muževe vlasti nad ženom (pravni posao, a ne forma za sklapanje braka) - za valjani rimski brak (matrimonium legitimum) traži se: a) ius connubii – imaju ga rimski građani i Latini prisci, no plebejci se mogu ženiti patricijima tek od lex Canuleia 445.pr.n.e. b) pravna i djelatna sposobnost – brak ne mogu sklapati nedorasli, duševno bolesni, a po Justinijanu ni kastrati c) pristanak patris familias – za brak ga moraju tražiti osobe alieni iuris, a eventualno i druge osobe - uz pozitivne pretpostavke, postoje i bračne zapreke – brak sklopljen unatoč njima bio bi ništav; dijele se na:  apsolutne – onemogućuju svaki brak s bilo kojom osobom (postojeći brak, ropstvo, zavjet čistoće, zabrana za vojnike za vrijeme vojne službe - principat)  relativne – onemogućuju brak s određenim osobama (krvno srodstvo, tazbina, tutorstvo, vrijeme žalosti) - relativne bračne zapreke :  krvno srodstvo (cognatio) – u uspravnoj lozi neograničeno, u kolateralnoj prvo do 6., u klasično oba uključivo do 3.stupnja  tazbina (affinitas)– zapreka samo u uspravnoj lozi (npr. svekar i snaha); u kršćansko doba protegnuta na šurjaka i šurjakinju  tutorstvo – u carsko doba zabranjen je brak tutora s njegovom štićenicom  udovica prije nove udaje mora održati vrijeme žalosti (10 mjeseci, od principata 1 godina), a u kršćansko doba taj rok je protegnut i na slučaj razvoda braka – svrha ove zabrane je izbjegavanje dvojbe o očinstvu 2.4. ZARUKE (SPONSALIA) 2.4. SKLAPANJE BRAKA - polarizacija između bogatih i siromašnih krajem republike dovodi do pada morala i razvrata u redovima vladajuće klase - kako bi podignuo bračni moral, spriječio neutemeljene razvode i pojačao rađanje bračne djece u višim slojevima, car August donosi zakonske promjene u obiteljskom/bračnom pravu – ti zakoni zajedno se zovu kadukni ili lex Iulia et Papia Poppaea: 9.g. lex Papia Poppaea – o zapostavljanju brakova bez djece; 18. g. lex Iulia de maritandis ordinibus – o suzbijanju neženstva - tim je zakonima određeno :  muškarci između 25.-60.g. i žene između 20-50.g. moraju živjeti u braku - čak i razvedeni i udovice, samo je ženama ostavljen rok od 6mj. do 2god.  razne bračne zabrane da bi se spriječilo miješanje rimskih građana, vladajuće klase sa stranim rasama i nižim slojevima, primjerice zabrana braka (u slobodi rođenih) ingenuusa sa zloglasnim ženama (mulieres famosae – glumice, bludnice, preljubnice, …) ili zabrana braka senatora i njihovih potomaka s oslobođenicima i glumicama  određen je broj djece – muž barem 1, žena ingenua barem 3, oslobođenica barem 4 (ius liberorum)  onaj tko ne poštuje propise, ostane neženja (caelebs) ili bez djece (orbus) stižu zapostavljanja – npr. kod natječaja za magistrature i druge štetne posljedice, npr. nesposobnost za oporučno stjecanje nasljedstva i legata (incapacitas)  caelebes ne mogu stjecati ništa od oporučnih namjena, a orbi mogu samo polovicu  njihovi ošasni dijelovi (caduca) pripadaju sunasljednicima ili legatarima koji imaju djece (inače državi) - braku obično prethode zaruke (sponsalia) – uzajamna obećanja da će se sklopiti brak  u staro doba – zaruke sklapaju zaručničin otac i zaručnik (možda i patres familias); upotrebljava se oblik sponzije, formalističkog pitanja i odgovora (zato se zaruke zovu sponsalia, zaručnik sponsus, zaručnica sponsa)  od predklasičnog prava – sklapaju se neformalno, iz njih ne izvire pravno utuživa obveza na sklapanje braka niti na naknadu štete, zaruke se mogu jednostrano razvrgnuti (pritom nije dozvoljeno ugovarati eventualnu kaznu za takav slučaj – načelo matrimonia debent esse libera - brak mora biti slobodan!) - u postklasično doba javlja se tendencija o obvezatnosti zaruka te nastaje arrha sponsalicia : o kod Rimljana se javlja u 4. stoljeću, pod utjecajem kršćanstva i grčko-orijentalnih običaja o to je uzajamno davanje svojevrsne kapare koju bi stranka koja odustane od zaruka gubila ako ju je dala o ako ju je primila, morala bi je vratiti u četverostrukom iznosu (po Justinijanu u dvostrukom) - od arrhae se razlikuju zaručnički darovi :  mogu se ranije opozvati ako su darovani pod uvjetom da dođe do braka  u postklasično doba, određeno je da stranka koja bezrazložno odstupi od zaruka gubi te darove  ako su zaruke sklopljene uz svečanost zaručničkog poljupca (osculo interveniente), a zaručnik umre, zaručnica može zadržati polovinu primljenih darova  SKLAPANJE BRAKA CUM MANU - brak cum manus zasnivao se na 3 načina:  CONFARREATIO - najstariji oblik sklapanja braka među patricijima koji je dovodio do uspostavljanja manusa uz određene sakralne obrede – sastoje se u žrtvi Jupiteru kod koje se koristi kruh od pira (panis farreus) - odvija se uz prisutnost 10 svjedoka, te dvojice najviših rimskih svećenika (pontifex maximus, flamen Dialis)  COEMPTIO - zaključenje rimskog braka u obliku mancipacije, tj.prividne prodaje žene u prisutnosti 5 svjedoka, vage i libripensa, spada u gesta per aes et libram - u klasično doba, coemptio se uglavnom koristi u druge svrhe (npr. promjena ženina tutora – coemptio fiduciae causa)  USUS - stjecanje manusa time što žena živi s mužem u praktičnom braku neprekidno kroz godinu dana (vrsta dosjelosti) - prema Zakoniku 12 ploča, žena može izbjeći stjecanje manusa tako što bi svake godine 3 noći zaredom izbivala iz muževe kuće (usurpatio trinoctii) – iz ove ustanove je vidljivo da je brak bez manusa već tada bio poznat - neki pisci povezuju usus s otmicom žene gdje bi se jednogodišnjim rokom brak legalizirao, a Levy-Bruhl konstruirao je hipotezu o braku na probu – većinom se uzima da je usus način osnaživanja brakova ako su confarreatio/coemptio izostali - ova 3 oblika nisu prisutna u Justinijanovoj kodifikaciji  SKLAPANJE BRAKA SINE MANU - sklapa se bez posebnih pravnih formalnosti, no ističu se običaji i obredi:  in domum deductio – svečano uvođenje žene u muževu kuću uz stanovite obrede; ovaj način spominje se kao akt zasnivanja braka, no otpada u postklasično doba  consensus – postaje jedini bitan element sklapanja braka; popraćen je stanovitim obredima i sastavljanjem isprava, osobito o uređenju imovinskih odnosa (instrumentum dotale); te isprave su kod Justinijana propisane za brak viših staleža (illustres) i pretvaranje konkubinata u brak 2.7. DONATIO ANTE NUPTIAS 2.8. RAZVOD BRAKA (DIVORTIUM) 3. PATRIA POTESTAS - od Justinijana , žena je za osiguranje povratka miraza dobila zakonsko založno pravo na čitavu muževu imovinu s prvenstvom pred svim drugim muževim osobnim vjerovnicima i ranijim založnim pravima - tako se od kraja klasičnog doba stvara novo shvaćanje miraza : o muž je samo formalni vlasnik, jer stvarni vlasnik miraza postaje žena o dos je res mulieris, a muž tijekom braka ima samo pravo uživanja i korištenja plodova u svrhu vođenja kućanstva o muž je sada svojevrsni uzufruktuar (uživalac miraza) - u rimskom pravu, darovanja među bračnim drugovima su zabranjena - pritom postoji običaj darivanja među zaručnicima, pa muž prije braka daje ženi darove (donatio ante nuptias) - donatio ante nuptias u kasnije carsko doba:  to je ono darovanje koje bi zaručnik ili njegov pater familias davao zaručnici u vidu sklapanja braka  njime se trebaju snositi troškovi budućeg braka, te se osigurava opskrba žene u slučaju razvoda ili muževe smrti  ta se imovina ne prenosi odmah na ženu, nego tek ako muževom krivnjom dođe do razvoda ili ako muž umre  ako muž umre, donacija pripada djeci, a žena će na njoj imati samo pravo uživanja - odredbe Justina i Justinijana:  Justin: donatio ante nuptias se može povisiti nakon sklapanja braka  Justinijan: donacija se može i osnovati za vrijeme braka (donatio propter nuptias) - već u postklasično doba nastaje shvaćanje da se donatio ante nuptias prosuđuje po istim pravilima kao i dos (miraz) o muževom ocu nametnuta je obveza da za sina daje donaciju (kao što ženin otac mora davati dos) o donatio se daje u jednakoj visini kao dos i ostaje u imovini muža za trajanja braka o u slučaju muževe imovinske propasti, žena može tražiti izručenje donacije (kao i dosa) o muž ne smije prodati ni založiti zemljišta donacije - u Rimu je vrijedilo načelo slobodnog razvoda braka, no forma se mijenjala:  u staro doba, brak sklopljen confarreatione se razvodi suprotnim aktom (diffareatio), a druge vrste manus- braka raskidaju se aktom poznatim kao remancipatio  u Zakoniku 12 ploča spominju se formule kojima muž istjeruje ženu kod razvoda braka sine manu  u klasično doba, dovoljna je izjava o razvodu (repudium) i faktično prekidanje bračne zajednice - nisu potrebni zakonski razlozi za razvod, jer se brak shvaća kao faktično stanje koje čine zajednički život i affectio maritalis - prestankom tih elemenata prestaje i brak, pa za razvod nije potrebna sudska presuda - za razvod braka ovlašten je:  muž ili njegov pater familias (za razvod braka cum manu)  muž ili žena, odnosno njihovi patris familias (za razvod braka sine manu) - August svojim reformama krajem republike nije direktno zahvatio pitanje razvoda, jedino je propisao formu pred 7 svjedoka (lex Iulia de aduteriis) - tek kršćanski carevi (Konstantin, Justinijan) donose propise o suzbijanju razvoda o iako crkva brak smatra nerazrješivim, prihvaćeno je mišljenje da svaki suprug može razvesti brak o sada su uvedeni opravdani razlozi za razvod braka – razlikuju se opravdani i neopravdani razvod braka o razlozi za razvod bili su primjerice ubojstvo koje je počinio muž ili preljub, svodstvo žene o razvod bez opravdanih razloga bio je pravnovaljan, ali su stranku koja neopravdano razvede brak stigle stanovite imovinsko-pravne štetne posljedice (npr. zabrana ponovnog braka, gubitak miraza i donacije, deportacija) o jednake sankcije stižu i bračnog druga koji bi skrivio dozvoljeni razvod - daljnje promjene uvodi Teodozije II  za razvod braka obvezna je forma raspusnog pisma (libellus repudii) – raširena već u istočnim dijelovima carstva  raspusno pismo obično potpisuje 7 svjedoka - razvod braka po Justinijanovom pravu:  imovinske i osobne kazne stižu: o onog bračnog druga koji je kriv za opravdani razvod (repudium ex iusta causa) o bračnog druga koji je bezrazložno razveo brak (repudium sine causa)  uz ova dva slučaja po Justinijanu, postoje i: o sporazumni razvod (divortium mutuo consensu) o dopušteni i nekažnjivi jednostrani razvod bez krivnje druge stranke, kad jedna stranka položi npr. zavjet čistoće i stupi u neki red (divortium bona gratia) 3.5. SADRŽAJ PATRIAE POTESTATIS U IMOVINSKOM POGLEDU 3.4. SADRŽAJ U OSOBNOM POGLEDU - u pradavno doba, starješina ima jedinstvenu vlast nad osobama i imovinom obitelji (manus) - kasnije se od nje odvajaju dominium (vlast nad stvarima), dominica potestas (robovima), ženom (manus) - odvaja se i vlast nad osobama in causa mancipii, te djecom i daljnjim potomcima – patria potestas - to je doživotna i jaka vlast kućnog starješine nad djecom i daljnjim potomcima (unucima, praunucima) - sin ostaje pod vlašću oca i kad odraste i osnuje svoje kućanstvo – on postaje pater familias tek kad mu umru svi muški preci - patria potestas je ispočetka bila apsolutna i gotovo neograničena, no kasnije slabi; očituje se u 2 pravca: a) s obzirom na osobu djece– ius vitae ac necis, ius vendendi, ius vindicandi, pristanak patris familias za sklapanje braka djece b) s obzirom na imovinske odnose djece  IUS VITAE AC NECIS - odlučivanje o životu i smrti – putem kažnjavanja, ubijanja, izlaganja novorođenog djeteta - od starog doba, običaji traže da pater familias prije izricanja takvih kazni sasluša obiteljsko vijeće (iudicium domesticum) - kad su običaji postali nedovoljni, počinje intervenirati cenzor (nota censoria) - od kraja republike, zakonodavstvo donosi niz ograničenja s obzirom na ovo pravo patris familias:  svako usmrćenje djece proglašeno je umorstvom (Valentinijan I. u 4. stoljeću)  zabranjeno je izlaganje novorođene djece, kažnjavanje djece zbog težih prijestupa predano je državnom sudu  patria potestas tako od principata postaje vlast odgajanja i odgojnog kažnjavanja  IUS VENDENDI - pravo prodaje djece – prodajom trans tiberim dijete postaje rob, a prodajom sugrađaninu postaje osoba in mancipio - vrlo često u starije doba, što dokazuje i odredba Zakonika 12 ploča po kojoj pater familias nakon treće prodaje gubi patriam potestatem (si pater filium ter venum duit, filius a patre liber esto ) - u klasično doba održale su se samo:  prodaja djece u svrhu noxae dacije  prividna prodaja u svrhu adopcije i emancipacije - prava prodaja nestaje prije Konstantina, ali za dominata dozvoljena - samo prodaja novorođenčadi u slučaju krajnje bijede  IUS VINDICANDI - očevo pravo da traži izručenje svoje djece od trećih koji bi dijete zadržavali - u tu svrhu služi vindicatio filii, a po pretorskom pravu interdictum de liberis exhibendis, item ducendis - filii familias su osobe alieni iuris pa se smatraju imovinskopravno nesposobnima - kućna djeca za vrijeme očeva života smatraju se sudionicima obiteljske imovine (etiam vivo patre quodammodo domini extimantur), no pravo raspolaganja ima jedino pater familias – tek njegovom smrću ostvaruje se pravo djece na imovinu - dorasla djeca su, doduše, bila djelatno sposobna, ali sve što bi stekla pripalo bi ocu, jedinom vlasniku obiteljske imovine - naprotiv, po civilnom pravu djeca ne mogu obvezivati starješinu obitelji (iznimka: noksalno, za obveze iz delikta) - raspadanjem stare obitelji, i u tim odnosima dolazi do sve veće imovinskopravne sposobnosti djece - tako pretor počinje davati actiones adiecticiae qualitatis:  tužbe protiv pater familiasa – pretor ih daje trećim ugovaračima za obveze iz poslova kućne djece  to su isti slučajevi kao kod gospodareve odgovornosti za obveze robova,tj. actio quod iussu, institoria, exercitoria, de peculio, de in rem verso - inače je filius familias mogao obvezivati sebe – vjerovnik bi se mogao naplatiti tek kad sin postane sui iuris, jer kao osoba alieni iuris on nema svoju imovinu (ipak sin može biti tužena, a kasnije i tužiteljska stranka pred sudom) - uz imovinsku samostalnost sina obitelji veže se i ustanova pekulija, pa postoje: a) PECULIUM PROFECTICIUM - imovina koju otac daje sinu na samostalno upravljanje - takav peculium pravno ostaje vlasništvo oca, no s njim stvarno raspolaže sin - actio de peculio – otac pomoću ove pretorske tužbe odgovara za obveze sina iz uprave pekulijem samo do visine pekulija b) PECULIUM CASTRENSE - od Augusta sva imovina koju bi sin zaslužio u vojnoj službi (in castris) – plaća, ratni plijen, darovi, … - to je samostalna imovina sina kojom on može slobodno raspolagati i oporučno za slučaj smrti – ako bi sin umro bez oporuke, imovina bi pripala ocu kao pekulij (iure peculii), a ne po nasljednom pravu c) PECULIUM QUASI CASTRENSE - ovdje spada sva imovina koju bi sin stekao obnašanjem javnih službi ili crkvenih zvanja ili slobodnih profesija (npr. advokat)  BONA ADVENTICIA - od Konstantina nadalje, ostvaruje se težnja da se djetetu omogući da za sebe stječe onu imovinu koju dobiva od trećih, a ne od oca ili putem gornjih pekulija – to je određeno: 3.6. POSTANAK PATRIAE POTESTATIS  glede imovine koju dijete naslijedi od majke  glede imovine dobivene od strane majčinih rođaka  glede imovine stečene od bračnog druga  konačno, glede svakog stjecanja od strane trećih - takva imovina koju stječe od trećih naziva se bona adventicia – vlasništvo nad njom pripada djeci, no otac ima pravo doživotne uprave i uživanja - filius familias nije mogao s bona adventicia oporučno raspolagati - tako je od Justinijana napušteno načelo imovinske nesposobnosti djece pod vlašću - pod patriam potestam dolazi se rođenjem ili pravnim poslovima poslije rođenja (arogacijom, adopcijom, legitimacijom) - arogacija i adopcija obuhvaćaju ustanovu posinjenja/usvojenja osoba koje nisu djeca patris familias, nego pravnim poslom dobivaju položaj djece i dolaze pod patriam potestatem  arogacija – posinjenje osobe sui iuris; stiže ju capitis deminutio minima adoptio u širem smislu  adopcija – posinjenje osobe alieni iuris; stiže ju capitis deminutio minima - izvorna funkcija posinjenja: da se gensu, obiteljskoj zajednici nabavi radna snaga, te pojača radna i obrambena moć - izumiranje obitelji smatra se nesrećom jer neće imati tko vršiti kult predaka (religiozno opravdanje za ovakvo širenje obitelji)  ROĐENJE - patria potestas nastaje rođenjem ako je dijete začeto i rođeno u zakonitom rimskom braku (matrimonium legitimum) - djeca rođena za trajanja takvog braka su zakonita i začeta po ocu (filii iusti, legitimi) – to se izražava presumpcijom po kojoj je otac onaj na koga ukazuje brak ("pater est, quem nuptiae demonstrant") - ta presumpcija ima 2 ograničenja : 1) po ocu začetim smatra se dijete koje se rodilo najranije 182. dan po sklapanju braka ili najkasnije 300. dan po prestanku braka (od ovih rokova se u praksi ponekad odstupalo) 2) radi se o olakšanju dokaza, praesumptio iuris – protiv te predmnijeve je dozvoljen protudokaz (npr. ako je muž duže vrijeme bio odsutan ili nesposoban za spolno općenje ili oplođivanje) - novorođeno dijete može samo pristankom patris familias ući u njegovu obitelj – taj pristanak u staro doba vrši se simbolički, time što bi pater familias uzimao dijete položeno mu pred noge (tollere liberum) - djeca rođena u braku bez connubiuma su prema ocu samo u kognaciji (brak je priznat samo iure gentium, ne i iure civili) - djeca iz konkubinata i druga vanbračna djeca također nemaju pravne veze prema ocu, nego stoje u kognaciji prema majci i njezinim rođacima - "Mater semper certa est!" - Majka je uvijek poznata.  AROGACIJA (ADROGATIO) - pater familias sa sebi podložnim osobama i imovinom prelazi u obitelj i pod patriam potestatem aroganta - arogirati se može samo dorasla osoba muškog spola (do carskog doba, žene i djeca su isključeni od arogacije) - vrši se u kurijatskim skupštinama (comitia calata) koje saziva pontifex maximus, jer se radi o napuštanju obiteljskog kulta - sakupljeni narod mora odobriti i potvrditi arogaciju; na narod se stavlja upit/rogatio (zato adrogatio per populum) - žene, djeca i nedorasli ne mogu se arogirati jer žene ne mogu biti patres familias; nemaju ni pristup kurijatskim skupštinama - vršenje arogacije :  za republike – pred pontifeksom i 30 liktora koji zastupaju kurije  za dominata – dozvolom cara, per rescriptum principis; mogu se arogirati i žene  od Antonina Pija, mogu se arogirati i nedorasli, ali uz određene uvjete - arogacija sad počinje mijenjati svoj značaj o posinjenje više nema svrhu pribavljanja radne snage i produženja obitelji o ono postaje zamjena za nedostatak vlastite djece ili utjeha za izgubljenu djecu o zato Dioklecijan dopušta posinjenje po ženi – ona ne stječe patriam potestatem, nego se radi samo o uzajamnom zakonskom nasljednom pravu žene i adoptiranog djeteta - kako je obiteljsku imovinu trebalo sačuvati prvenstveno zakonskim potomcima, nastaju materijalne pretpostavke za arogaciju: a) arogacija samo jednog djeteta dopušta se samo osobama iznad 60 godina bez vlastite djece b) arogirani mora biti 18 godina mlađi od aroganta (radi imitacije roditeljskih odnosa)  ADOPCIJA - to je posinjenje osobe alieni iuris – ona iz dosadašnje obitelji prelazi u novu obitelj, pod vlast novog patris familias - forma vršenja adopcije je komplicirana, ona je plod pravničke djelatnosti:  treba raskinuti dosadašnju i osnovati novu patriam potestatem  za raskidanje dosadašnje vlasti koristi se trokratna prividna prodaja/mancipacija sina nekom trećem u mancipium  nakon prve i druge prodaje, taj bi treći sina oslobodio iz mancipiuma i sin bi se vraćao pod očinsku vlast 4.5. TUTORSTVO NAD NEDORASLIMA (TUTELA IMPUBERUM) 4.4. POJAM I POVIJESNI RAZVOJ TUTORSTVA 4. TUTORSTVO I SKRBNIŠTVO (TUTELA I CURA) o prividni kupac bi sina svaki put oslobodio iz mancipiuma manumisijom o nakon prva 2 oslobođenja sin pada natrag pod istu patriam potestatem, no nakon treće prodaje patria potestas utrnjuje – sin postaje sui iuris o no u svrhu da bi treću manumisiju izvršio otac i tako stekao quasi-patronatska prava nad sinom, prividni kupac bi prije treće manumisije sina remancipirao ocu da ga ovaj manumitira - prema restriktivnom tumačenju propisa zakonika, za emancipaciju kćeri i unuka dovoljna je već jednokratna prodaja - emancipacijom se raskida agnatska veza i na njoj zasnovano civilno nasljedno pravo – dalje postoji samo kognatsko srodstvo i pretorsko nasljedno pravo koje se počelo uvoditi na temelju kognacije - kasnije pravo za emancipaciju uvodi jednostavnije oblike:  carsko pravo 6. stoljeća uvodi emancipaciju per rescriptum principis (emancipatio Anastasiana)  Justinijan uvodi vršenje emancipacije izjavom u sudski zastupnik (emancipatio Justiniana) - pod tutorstvom se nalaze nedorasli (impuberes) i žene ako su bili sui iuris, izvan patriae potestas i manusa; razlikuju se:  tutela impuberum – tutorstvo nad nedoraslima  tutela mulierum – tutorstvo nad ženama - po Justinijanovom pravu , tutorstvo nedoraslih je bila ustanova za zaštitu osoba koje zbog svoje dobi nemaju punu djelatnu sposobnost iako imaju pravnu sposobnost (pupillus, pupilla) - u staro doba, tutorstvo ima drukčiju ulogu:  svrha mu je štititi interese familijarne zajednice – u prvom redu interese samih tutora koji su se u najstarije doba postavljali između pupilovih najbližih zakonskih nasljednika (agnati i gentili)  ako bi pupil umro prije doraslosti, tutori su bili nasljednici njegove imovine  redoslijed pozivanja na tutorstvo podudarao se u staro doba s redoslijedom pozivanja na nasljedstvo – tutorom bi postajao najbliži agnat, a u pomanjkanju agnata gentili  tutorstvo dakle u staro doba ima više karakter prava i vlasti u interesu samog tutora - tutorova vlast nad pupilovom osobom ili imovinom slična je kao patria potestas, no t utorova ovlaštenja su bila slabija: o ne pripadaju mu ius vitae ac necis, kao ni ius vendendi; postoji i deliktna odgovornost tutora o u toj odgovornosti vidljiva je zaštita pupilovih interesa – tutorstvo nad nedoraslima traje samo do početka doraslosti, pa tutor ima slabe izglede na pupilovo nasljedstvo (naziv ustanove tutela od „tueri“ upućuje na zaštitu) o ako su nedorasli i žene u pradavno doba i bili u punoj vlasti svojih agnata, njihovo pravo ubrzo dolazi do izražaja o tutorova vlast već od Zakonika 12 ploča postaje samo vrsta fiducijarne vlasti nad osobom i imetkom pupila - daljnjim razvojem raspada se zatvorena agnatska obitelj i jačaju individualističke tendencije - tutorstvo se potpuno pretvara u dužnost i obvezu koja se vrši samo zbog zaštite pupilove osobe i imovine - tako tutorstvo od nekadašnje privatne stvari obitelji postaje javna dužnost, munus publicum - država sve više preuzima brigu o nedoraslima, te o postavljanju tutora osobama koje ga nisu imale - također, država počinje nadzirati tutorsku djelatnost – dolazi se do ustanove nadtutorstvene oblasti i nadzora - javljaju se i excusationes – isprični razlozi zbog kojih se netko može i osloboditi ove javne dužnosti  POSTAVLJANJE TUTORA - u Justinijanovom pravu, od tutorstva su isključeni : o slaboumni, gluhi, nijemi, slijepi, odsutni, aktivni vojnici, minores o biskupi, redovnici, pupilovi dužnici i vjerovnici - po carskom zakonodavstvu, majka i baka mogu također biti tutorice svojoj djeci i unucima ako prisegnu da se neće opet udati - razlikuju se 3 oblika tutorstva: tutela legitima, tutela testamentaria i tutela dativa  TUTELA LEGITIMA - najstariji oblik rimskog tutorstva, utvrđena Zakonikom 12 ploča iako vuče podrijetlo iz povijesnog doba - analogno zakonskom nasljednom redu, tutela legitima pripada najbližem muškom agnatu - početkom carskog doba, s gentilnim nasljednim pravom otpada i tutela gentila, a opadanjem značaja agnacije u Justinijanovom pravu su na zakonsko tutorstvo pozivani muški kognati  TUTELA TESTAMENTARIA - spominje se u Zakoniku XII.ploča, to je određivanje tutora u oporuci – tutor testamentarius ima prednost pred agnatskim tutorom - tutelae legitima i testamentaria nisu bile prisilne (to odgovara tadašnjem karakteru tutorstva kao vlasti i prava) - tutor legitimus može tutorstvo prenijeti na drugoga, a testamentarius ga se može odreći – tada nastupa tutela legitima 4.6. TUTORSTVO NAD ŽENAMA (TUTELA MULIERUM) 4.7. SKRBNIŠTVO (CURA)  TUTELA DATIVA - ukoliko ne postoje ni tutela legitima ni testamentaria, tutora postavlja oblast – to je oblasno tutorstvo, tutela dativa - njega se tutor ne može odreći, nego se razvija sustav ispričnih razloga (siromaštvo, starost, bolest, javne službe, vlastita djeca, već postojeća 3 tutorstva) koji kasnije prelazi i na zakonsko i oporučno tutorstvo - tutor može i oblasti predložiti podesniju osobu  TUTOROVE FUNKCIJE - glavni sadržaj tutorstva bila je uprava pupilove imovine (odgoj u pravilu povjeren majci) - u staro doba, uprava imovinom (administratio, gestio) imala je karakter vlasti koju tutor vrši u vlastito ime - kako se tutorstvo pretvaralo u zaštitu pupilovih interesa, tutorov položaj počinje se ograničavati:  tutorovi pravni poslovi djelovali bi neposredno za pupila  ograničenja postavljena tutorovom slobonom raspolaganju pri upravi imovine odnosila su se na zabranu otuđivanja seljačkih i suburbanskih zemljišta bez odobrenja magistrata (oratio Severi, 195.g.)  Konstantin i Justinijan protegnuli su tu zabranu na sve pupilove stvari osim lako pokvarljivih  čak i manje važni akti uprave bili su podvrgnuti stalnom nadzoru magistrata - osim ovakvog upravljanja, tutor ima i auctoritas interpositio  to je vršenje tutorstva tako što bi tutor pupilovim djelanjima dao svoj pristanak  ako je pupil već bio impuberes infantia maior, mogao je sam sklapati samo poslove kojima stječe  poslove kojima preuzima obveze ili teret mogao je sklapati samo uz tutora (inače su takvi poslovi ništavni)  tutor svoju auctoritas mora dati odmah pri sklapanju posla kojem je morao prisustvovati  TUTOROVA ODGOVORNOST - isprva neograničena, kasnije se ograničava – najstarija odgovornost temelji se na deliktnoj bazi - tako već Zakonik 12 ploča protiv nepoštenog tutora predviđa deliktnu accusatio suspecti tutoris – popularna tužba s ciljem da se ukloni tutor koji je počinio prijevare i pronevjerenja (može ju podići svatko osim pupila ) - isti zakonik protiv nepoštenog tutora legitimus-a daje deliktnu actio rationibus distrahendis – njome pupil može tražiti dvostruku vrijednost (duplum) utajene imovine, a po svršenom tutorstvu i položenje računa - od Justinijana , te tužbe su protegnute na sve tutore, a actio rationibus distrahendis gubi penalni karakter - u kasnije republikansko doba, protiv tutora je uvedena actio tutelae :  po njoj tutor ne odgovara deliktno samo za prijevaru, nego za uredno vođenje tutorstva po načelima vjere i poštenja  ova tužba je iudicium bonae fidei, no tutor može tužiti pupila s actio tutelae contraria (na naknadu štete i troškova što ih je imao oko vođenja tutorstva)  PRESTANAK TUTORSTVA - tutorstvo nad nedoraslim normalno prestaje kad pupil postane dorastao (pubes) - prije nastupanja doraslosti, ono prestaje ako tutor umre ili ga stigne capitis deminutio maxima ili media - capitis deminutio minima prekida samo tutelu legitimu, jer tako raskida agnatsko srodstvo na kojem je ova tutela zasnovana - žene su i nakon doraslosti doživotno stajale pod tutorstvom (ukoliko nisu bile in patria potestate ili in manu mariti) - tutorstvo nad ženama se razlikuje od tutorstva nad nedoraslima – glavna razlika je da tutor muleris nema pravo upravljanja ženinom imovinom (administratio, gestio), ima samo pravo davanja/uskraćivanja odobrenja za ženine poslove, auctoritas interpositio (zato tutor ne snosi odgovornost za upravu, a actio tutelae se za ovo tutorstvo ne koristi) - poslovi koje žena ne smije poduzimati sama bez tutorove auctoritas su:  vođenje civilnog procesa  sklapanje obveza i svih poslova iuris civilis (otuđivanje res mancipi putem mancipacije, in iure cessio, acceptilatio, prihvat civilnog nasljedstva, pravljenje oporuka, manumisije robova) - upravu imovine i druge poslove žena može poduzimati samostalno; kasnije se tutorova auctoritas pretvorila u formalnost - ako bi tutor uskratio odobrenje, žena ga je mogla putem magistrata prisiliti na pristanak - pored tutelae legitimae postoji i tutela testamentaria, a kasnije i tutela dativa (ukoliko bi žena tražila tutora) - pater familias glede svoje žene in manu u oporuci može odrediti da si ona sama izabere tutora (tutela optiva) - u doba republike nastaje zaobilazni put da si žena promijeni tutora ako je njime nezadovoljna: o žena bi s nekim trećim sklopila privatni brak (coemptio fiduciaria) i došla pod njegov manus o taj muž bi je mancipirao onome koji je trebao postati njezin tutor o kad bi je ovaj oslobodio iz mancipiuma, postao bi (kao manumissor) njezin kvazipatron i tutor legitimus/fiduciarius - u carsko doba tutela mulierum počinje nestajati – formalno je ukinuta za Honorija (410. sve žene dobivaju ius liberorum) - ovakva tutela više se ne spominje u Teodozijevom kodeksu - već u Zakoniku 12 ploča postoji ustanova skrbništva nad ludim, cura furiosi – ono se širi na druge slučajeve gdje je potrebno pomoći dorasloj osobi koja zbog ograničene djelatne sposobnosti ili tjelesnih mana (nijemi, gluhi, bolesni – cura debilium personarum) nije sposobna ili je spriječena (npr. zbog odsutnosti, cura absentis) upravljati imovinom, zastupati se STVARNO PRAVO 1. UVOD – POJAM I VRSTE STVARNIH PRAVA - tako se može davati skrbnik za čitavu imovinu ili samo za neki pojedinačni posao ili određenu stvar - među tim slučajevima izdvajaju se skrbništvo nad ludim (furiosi), rasipnikom (prodigi), doraslim maloljetnikom (minorum)  CURA FURIOSI (SKRBNIŠTVO NAD LUDIM) - po Zakoniku XII ploča, pripada najbližem agnatu, odnosno gentilima (ako furiosus nije in patria potestate ni pod tutorstvom za vrijeme nedoraslosti) - ovaj oblik je cura legitima; pritom se ističe kuratorova vlast nad osobom i imovinom – svedena na upravu imovinom - ako nema osobe koja dolazi u obzir kao curator legitimus, kuratora imenuje magistrat - cura testamentaria nije uopće moguća, ali oblast obično postavlja za skrbnika onog koga pater familias imenuje u oporuci  CURA PRODIGI (SKRBNIŠTVO NAD RASIPNIKOM) - proglašeni rasipnik isprva dolazi pod zakonsko skrbništvo agnata i gentila, a kasnije skrbnika postavlja magistrat - on pritom uvažava eventualnu oporučnu volju patris familias isto kao i kod ludoga  u klasično doba, skrbnik sam upravlja skrbljenikovom imovinom  u postklasično doba, on poslovima rasipnika daje samo consensus, ako se nije radilo o poslovima koje rasipnik može i samostalno poduzimati  CURA MINORUM (SKRBNIŠTVO NAD DORASLIM MALOLJETNIKOM) - kad je ovo skrbništvo postalo trajna ustanova, minorovom imovinom upravljao je kurator - pritom je minor s kuratorom glede djelatne sposobnosti izjednačen s nedoraslim – zato se mogao obvezivati ili otuđivati samo odobrenjem kuratora (consensus) - to se odobrenje nije moralo davati osobno prigodom sklapanja posla, nego se moglo dati i pismeno (i unaprijed/naknadno) - skrbnika na zahtjev doraslog maloljetnika imenuje oblast - pravni odnosi su društveni odnosi i mogu postojati samo među ljudima - stvarna prava, obvezna prava i nasljedno pravo čine imovinsko pravo - stvarno pravo – skup pravnih pravila kojima se uređuju pravni odnosi među ljudima s obzirom na stvari, a po kojima ovlaštenik stvarnog prava ima potpunu ili djelomičnu neposrednu vlast na stvari, a svima drugima se zabranjuje diranje u tu stvar - naziv stvarno pravo (ius in re) nastaje u srednjovjekovnoj romanistici, te se nalazi u opreci prema obveznim pravima - pritom se stvarno pravo definiralo kao pravni odnos između čovjeka i stvari, no pravni odnosi postoje samo među ljudima - te odnose uređuju pravne norme objektivnog prava, nalažući ljudima određena prava i dužnosti - svaki pravni odnos kojemu je predmet stvar nije uvijek i stvarnopravni odnos – obvezni odnosi također mogu imati stvar za predmet (vjerovnik je ovlašten tražiti od dužnika činidbu na koju je dužnik obvezan; npr. davanje stvari drugom u vlasništvo) - ipak, postoje bitne razlike između stvarnih i obveznih prava :  stvarnopravni odnos je odnos između ovlaštenika stvarnog prava (npr.vlasnik) i svih drugih osoba koje bi došle u dodir sa stvari koja je predmet tog stvarnopravnog odnosa, a obvezno pravo je samo pravni odnos između određenog vjerovnika i dužnika  stvarna prava su apsolutna (djeluju prema svakome), a obvezna su relativna (djeluju prema određenom dužniku)  objekt stvarnog prava je stvar, a objekt obveznog prava je činidba obveznika (obveze mogu biti razlog za osnivanje stvarnih prava)  stvarno pravo prati stvar bez obzira u čije ruke ona dođe (ovlaštenik stvarnog prava uživanja tuđe stvari zadržava to pravo i ako vlasnik prenese vlasništvo stvari na trećega), a obvezni odnos ne (npr. zakupni odnos između zakupodavca i zakupnika će utrnuti ako zakupodavac proda zakupni objekt trećemu; uz naknadu štete)  stvarno pravo pruža ovlašteniku neposrednu vlast nad stvari, dok obvezni ovlaštenik može doći do stvari samo posredstvom dužnika  stvarna prava sadrže negativni zahtjev da treći ne smetaju ovlaštenika, dok obvezna prava naređuju obvezniku da vrši neku činidbu (obvezni ovlaštenik inače ne može ostvariti svoje pravo)  stvarna prava su zamišljena kao trajna, a obvezna kao prolazna (ispunjenjem dužne činidbe obveza utrnjuje) - rimski pravnici razliku između stvarnih i obveznih prava izrazili su razlikom tužbi za njihovu zaštitu - ta razlika vidljiva je u zahtjevu formula za vrijeme formularnog procesa (Gaj) - tako se razlikuju actio in rem i actio in personam a) actio in rem (vindicatio) - tužba za zaštitu stvarnih prava – sadrži tvrdnju vlastitog stvarnog prava - može se podići protiv svakog tko svojim dodirom sa stvari vrijeđa pravo nekog stvarnopravnog ovlaštenika b) actio in personam - tužba za zaštitu obveznih prava – sadrži tvrdnju o postojanju dužnosti na činidbu određene osobe  res sanctae – stvari pod posebnom zaštitom bogova; gradski zidovi i vrata, privatno zemljišno vlasništvo, ranije i zemljišne međe (ovako su gradovi stavljeni pod zaštitu bogova, a za sve koji u grad ulaze preko zida umjesto kroz vrata predviđena je smrtna kazna - sacertas)  RES MANCIPI – RES NEC MANCIPI - ove dvije vrste stvari su podvrste res in commercio – ova dioba pripada već starom kviritskom pravu i smatra se osnovnom - u klasično doba, ove skupine stvari obuhvaćaju:  res mancipi – italska zemljišta i zgrade, robovi, domaća radna stoka (goveda, mazge, konji, magarci) i 4 najstarije poljske služnosti puta i vodovoda (iter, actus, via, aquaeductus)  res nec mancipi – sve ostale stvari (sitna stoka, pokretnine, novac, provincijalna zemljišta= - pravna razlika je vidljiva u načinu prenošenja prava vlasništva na njima: o na res mancipi – prenosi se na drugog samo svečanim i formalističkim aktom mancipacije ili in iure cesije (ovakvo otuđivanje i promet bili su otežani i podvrgnuti kontroli javnosti) o na res nec mancipi – vlasništvo se prenosi neformalnom predajom (traditio) - ovakva dioba stvari nastala je pod utjecajem ekonomsko-socijalnih prilika arhaičnog doba - o samom nastanku diobe postoji više hipoteza, a najvažnije su ove dvije: 1) U starije doba, res mancipi su obuhvaćale najvažniji dio seljačke imovine (zemlju, robove, stoku) – u interesu pojedinca i zajednice bilo je ograničenje otuđivanja. Zato je ta imovina stavljena pod javnu kontrolu aktima mancipacije i in iure cesije. Peregrinima je onemogućeno stjecanje tih stvari. Tako je rimska zemlja osigurana Rimljanima, a zabranjen je izvoz robova i stoke izvan rimske države. 2) Res mancipi su, kao osnovna proizvodna sredstva, dugo ostale u kolektivnom vlasništvu gensa, kasnije obitelji. Zato je njihovo otuđivanje bilo nemoguće, jer je podvrgnuto kontroli čitavog kolektiva. Res nec mancipi su znatno ranije prešle u individualno vlasništvo, pa nije bilo sličnih ograničenja. Ova hipoteza poziva se na Zakonik 12 ploča gdje se kolektivna imovina zajednice označuje s familia (kolektivna imovina, res mancipi) i pecunia (sitna stoka, kasnije novac; bila je u vlasništvu patris familias s kojim je on slobodno raspolagao). - ova podjela nastaje u doba prijelaza s kolektivne gentilne organizacije na individualnu obitelj i vlasništvo - razvojem robovlasništva, trgovine i rimske države, raste važnost res nec mancipii – formalnosti mancipacije postaju zapreka prometu i nabavljanju robova (zato pretor uvodi bonitarno vlasništvo na res mancipi otuđene običnom tradicijom) - ova razlika održala se kroz klasično doba iako nije imala veću važnost; formalno ju ukida tek Justinijan  POKRETNE (RES IMOBILES) – NEPOKRETNE (RES IMMOBILES) - ove skupine stvari obuhvaćaju:  pokretne stvari – mogu se premještati a da se ne promijeni bit stvari; ovdje spadaju i stvari koje se same kreću (res se moventes; robovi i životinje)  nepokretne stvari – stvari koje se ne mogu premještati; zemlja sa svime što se na njoj nalazi (uključujući zračni i podzemni prostor); rimsko pravo razlikuje praedia urbana (gradske nekretnine, za stanovanje, trgovine, obrte) i praedia rustica (poljoprivredna zemljišta) - ova razlika nije bila naročito važna u rimskom pravu, no postoje manje razlike: o neka stvarna prava mogu postojati samo na nekretninama (zemljišne služnosti, emfiteuza i superficies) o dosjelošću se vlasništvo na zemljištu (fundus) stječe za dvije godine, a na ostalim stvarima (ceterae res) za 1 godinu o zaštita posjeda drukčije je uređena kod nekretnina i pokretnina o od Justinijana, za stjecanje nekretnina se zbog publiciteta uvodi forma upisivanja u zapisnike oblasti (gesta publica)  ZAMJENJIVE (RES FUNGIBILES/GENUS) – NEZAMJENJIVE (RES NON FUNGIBILES/SPECIES) - o zamjenjivosti i nezamjenjivosti ne odlučuju uvijek objektivni i apsolutni kriteriji – utjecaj može imati i volja stranaka - stranke mogu odlučiti da se zamjenjiva stvar u konkretnom slučaju smatra nezamjenjivom, i obratno: o žito je po pravilu zamjenjiva stvar, no netko može kupiti određenu vreću žita kao species o obično se kupuju određene cipele koje odgovaraju kupcu, no netko može naručiti 100 pari cipela određene veličine i kvalitete – tada se radi o generičkoj kupnji - ova podjela nije bitna za stvarna prava, no važna je u obveznom pravu :  predmetom zajma mogu biti samo zamjenjive stvari – dužnik mora vratiti samo jednaku količinu iste vrste  samo onaj dužnik koji duguje nezamjenjivu stvar oslobađa se obveze ako dužna stvar propadne slučajem  dužnik koji duguje generički određene stvari mora vratiti istu količinu stvari ako je prvotna količina, koju je namjeravao dati, propala - "genus non perit" - vrsta ne propada  ova razlika važna je i kod nekih drugih obveznih odnosa (npr. depositum irregulare)  ZAMJENJIVE STVARI – GENUS - u prometu se određuju samo po količini neke vrste ili roda (genus) pa nije važan njihov individualitet - svaka jednaka količina istovrsnih stvari je zamjenjiva drugom jednakom količinom stvari (tantundem eiusdem generis) - ove stvari se obično određuju vaganjem, brojenjem i mjerenjem ("res quae pondere, numero, mensura constant" - zamjenjive su stvari određene vaganjem, mjerenjem ili brojanjem) - ovdje spadaju npr. vino, žito, jaja, ulje, novac (generičke stvari)  NEZAMJENJIVE STVARI – SPECIES - u prometu dolaze u obzir po svojim individualnim obilježjima (species), npr. umjetnina - ovdje nije svejedno hoćemo li dobiti baš određenu stvar ili drugu stvar jednake vrste  POTROŠNE (RES CONSUMPTIBILES) – NEPOTROŠNE (RES NON CONSUMPTIBILES) - razlikuju se po tome da li se prvom redovnom upotrebom uništavaju (res quae primo usu consumuntur) ili ne - u potrošne stvari spadaju npr. vino, žito, a i novac, jer se on ekonomski troši i prestaje mogućnost ponovne upotrebe - Justinijan uvodi i 3. kategoriju – stvari koje se upotrebom samo pogoršavaju, kao odijela (res quae usu minuuntur) - po ranijem pravu su se takve stvari smatrale nepotrošnima - bitan ekonomsko - socijalan kriterij - ova dioba slična je diobi na zamjenjive i nezamjenjive stvari, jer je većina zamjenjivih stvari ujedno i potrošna - ipak, postoje zamjenjive nepotrošne stvari (npr. robovi, igle) i potrošne nezamjenjive stvari (npr. po mjeri sašiveno odijelo) - ova dioba važna je kod prava (npr.uzufrukta) ili ugovora (npr.posudbe) gdje neka stvar nakon upotrebe ili nakon određenog vremena mora biti vraćena – zato ona u pravilu mora biti nepotrošna  DJELJIVE (RES DIVISAE) – NEDJELJIVE (RES INDIVISAE) - po prirodnim svojstvima, sve su stvari djeljive do najsitnijih dijelova – po ekonomsko-socijalnim kriterijima to nije tako, jer bi fizička dioba za mnoge značila uništenje (npr. rob, životinja) - pravno su djeljive samo stvari koje se mogu rastaviti na više istovrsnih dijelova ili pojedinačnih stvari, a da im se pritom ne umanji vrijednost - dijelovi trebaju i dalje ispunjavati istu ekonomsko-socijalnu funkciju kao i cjelina (npr zemljišta) - ova podjela važna je kod suvlasništva i obveza s više vjerovnika i dužnika - nedjeljive stvari - ne mogu se rastaviti na više istovrsnih dijelova ili pojedinačnih stvari, npr. rob, životinja, kuća  JEDNOSTAVNE – SASTAVLJENE – SKUPINE STVARI - iako su po kemijskom svojstvu sve stvari osim prirodnih elemenata sastavljene, ekonomsko-socijalno stajalište je drukčije - pod utjecajem grčke stoičke filozofije, rimski pravnici razlikuju 3 vrste stvari:  JEDNOSTAVNE STVARI - stvari koje čine jedinstvo po uobičajenim shvaćanjima – npr. rob, životinja, kamen, biljka  SASTAVLJENE STVARI - nastaju spajanjem jednostavnih stvari u novu cjelinu – npr. zgrada, brod, ormar - te stvari postaju sastavni dio nove cjeline; zato one gube svoju samostalnost i prestaju biti samostalni objekti prava dok spoj traje, objekt prava je samo cjelina - zato posjed ili vlasništvo mogu postojati samo na zgradi, a ne posebno na ugrađenom materijalu (ranija prava na dijelovima ne prestaju, nego samo miruju dok traje spoj – rastavljanjem stvari ona mogu oživjeti) - ranijem se vlasniku dijela spojenog u tuđu stvar može dati tužba na razlučenje, ukoliko se ne radi o ugrađenom građevnom materijalu – ta tužba zove se actio ad exhibendum  SKUPINE STVARI ( universitas rerum ) - sastoji se od stvari koje nisu materijalno spojene; svaka stvar zadržava samostalnost, ali se u prometu smatraju kao cjelina jer su međusobno povezane po zajedničkoj funkciji - najvažniji primjer skupine stvari je stado (grex) - objekt prava može biti i skupina kao cjelina, ne samo pojedinačne stvari – tako je moguća kupoprodaja stada kao cjeline, pri čemu se istovjetnost cjeline ne mijenja prodajom pojedinih npr. stado ovaca - dok u rimskom pravu postoji samo skupina jednovrsnih tjelesnih stvari, u pandektnoj nauci taj pojam proširen je i na raznovrsne skupine stvari i prava (npr. pekulij, miraz, nasljedstvo) - i takve stvari mogu biti predmetom tužbe  GLAVNA STVAR – PRIPADAK (PERTINENCIJA) - pripadak (pertinencija) – tjelesna samostalna stvar određena da trajno služi gospodarskim svrhama neke glavne stvari, ona je uzgredna stvar (accesssorium) prema glavnoj te je podređena njenim ekonomskim svrhama iako nije s njom fizički spojena, niti je njen sastavni dio - primjerice, ključevi su pertinencija brave, gudalo pertinencija violine, fundus instructus (stoka, oruđe) poljoprivrednog dobra - da li je neka stvar pertinencija, određuje se shvaćanjima prometa koja se mogu mijenjati - pravna važnost – pertinencija dijeli pravnu sudbinu glavne stvari (accessorium sequitur principale - pripadak prati glavnu stvar) - zato se npr. uz bravu smatra kupljenim i ključ (osim ako stranke ne odrede da se kupuje samo brava)  PLODONOSNE STVARI – PLODOVI - stvari koje ljudima nisu korisne same po sebi, nego po svojstvu što daju neki prinos – plodonosne stvari - ti prinosi nazivaju se plodom (fructus), a dijele se na fructus naturales i fructus civiles - ova podjela u pravu je važna kod: o restitucije plodonosne stvari i utvrđivanja prihoda neke stvari (kod pitanja naknade štete), osobito ako vlasnik uspije s vlasničkom tužbom o stjecanja vlasništva plodova – vlasnik, emfiteuta i pošteni posjednik stječu ga već časom separacije, a uživalac i zakupnik tek časom percepcije  2)POSSESSIO NATURALIS (DETENTIO) - ovdje se radi o posjedniku koji nema animus, nego drži stvar za drugoga koji je bio pravi posjednik (corpus) - detencija je puko držanje stvari za nekog drugog koji je bio pravi posjednik - detencija se u rimskom pravu ne smatra posjedom, pa detentor ne uživa posjedovnu zaštitu - detentori su uglavnom bili najamnici, zakupnici, čuvari tuđe stvari (depozitari), uzufruktuari i uzuari (ovlaštenici na tuđoj stvari), komodatari (oni koji su si posudili tuđu stvar). - detentor temeljem obveznog ugovora stvar drži za drugoga kome će ju morati vratiti – taj drugi se smatra posjednikom i on uživa posjedovnu zaštitu; za razliku od detentora, on ima animus possidendi, dok corpus vrši preko detentora - iznimno, neki detentori su smatrani pravim posjednicima (unatoč pomanjkanju animusa), pa im pretor pruža interdiktnu zaštitu (possessio ad interdicta) - takav posjed naziva se izvedenim jurističkim posjedom (Savigny), a imaju ga:  založni vjerovnik – onaj koji dobiva stvar u ručni zalog (creditor pigneraticeus)  prekarist – stvar mu je ustupljena na besplatno korištenje, ali je mora vratiti na opoziv (npr. zemlja klijenata)  sekvestar – stranke mu za vrijeme spora o stvari povjere tu stvar na čuvanje, a on ju daje stranci koja pobijedi - u sva tri slučaja držaoci stvari nemaju animus possidendi, ali ih se priznalo za posjednike ad interdicta; u postklasično doba se posjedovna zaštita proširila na emfiteutu i superficijara, a već prije i na uzufruktuara  3)POSSESSIO CIVILIS (AD USUCAPIONEM, EX IUSTA CAUSA ) - pravi posjed koji ima i corpus i animus, zaštićen je interdiktima, a temelji se na nekom pravnom razlogu (iusta causa possidendi), npr. kupnja. - ovdje faktični posjed odgovara pravu na posjed - taj pravni razlog, titulus (npr. kupnja), daje i pravno opravdanje posjedu te može dovesti do stjecanja vlasništva putem:  tradicije (iusta causa traditionis)  uzukapije (iusta causa usucapionis), ukoliko postoje i ostale potrepštine za uzukapiju - za sam posjed, postojanje titulusa nije relevantno – ono je važno za daljnja prava koja se stječu preko posjeda - U Justinijanovom pravu su ove 3 vrste posjeda svrstane pod 2 naziva: possessio civilis i possessio naturalis 2.3. STJECANJE POSJEDA - posjed se sastoji od 2 konstitutivna elementa, fizičke vlasti na stvari (corpus) i volje držati stvar za sebe (animus possidendi) - zato se posjed stječe ostvarenjem tog objektivnog i subjektivnog elementa, corpore et animo  CORPUS - u starije doba, bilo je potrebno vidno steći vlast fizičkog raspolaganja aprehenzijom stvari (npr. uzimanjem u ruke) - kasnije se, uz razvijanje prometa, javljaju slobodnija shvaćanja, pa se razlikuju:  originarno (neposredno) stjecanje – nezavisno od volje ili protiv volje dosadašnjeg posjednika (npr. okupacijom)  derivativno (posredno) stjecanje – voljom dosadašnjeg posjednika (npr. kod tradicije)  1) ORIGINARNO STJECANJE - kod originarnog stjecanja okupacijom uvijek je potrebna materijalna aprehenzija vidnim fizičkim zahvatom stvari  kod nekretnina – treba stupiti na zemljište, omeđiti ga ili obraditi, te se uvesti u sve njegove dijelove  kod pokretnina – potrebno fizičko zahvaćanje (rukom, odvođenjem, pohranjivanjem pomoću neke naprave)  2) DERIVATIVNO STJECANJE - vrši se u sporazumu s dosadašnjim posjednikom koji predaje stvar novom posjedniku - prijenos posjeda tradicijom (traditio); s vremenom se odstupalo od načela da je potreban materijalni akt fizičke aprehenzije stvari po stjecatelju - kod novog posjednika pritom se mora ostvariti element corpusa i animusa - posjednik stječe posjed izvorno  a) PREDAJA NEKRETNINA (PREDAJA POSJEDA ZEMLJIŠTA) - isprva predavatelj i stjecatelj posjeda trebaju obići cijelo zemljište i pokazati granice ("omnes glebas circumambulare, fines demonstrare" - svu zemlju obići, pokazati granice ) - uskoro postaje dovoljno da predavatelj na zemljištu izjavi da prepušta posjed, a da stjecatelj stupi na zemljište - isti učinak u klasičnom pravu ima i traditio longa manu :  tu je dovoljno da predavatelj stjecatelju samo pokaže posjed (npr. sa susjednog tornja) i izjavi da mu ga predaje  ovdje stranke ne moraju ni stupiti na zemljište, moraju tek biti u njegovoj blizini - krajem klasičnog doba bilo je dovoljno da stjecatelj na temelju izjave prethodnika sam uđe u posjed - kasnije nije potrebna ni posebna izjava, nego stjecatelj sam sebe stavlja u posjed (na temelju pravnog posla o otuđenju)  b) PREDAJA POKRETNINA - od klasičnog prava, nije potrebno zahvatiti stvar vlastitom rukom, ukoliko je stvar na dogledu – i ovdje je dovoljna traditio longa manu - predaja posjeda skladišta robe ili vina u podrumu može se izvršiti i predajom ključeva, ali po klasičnom pravu samo ispred skladišta ili podruma - takav način predaje u modernom pravu zove se simboličkom tradicijom - u slučajevima kod nekretnina, stjecalac iako možda ne dodiruje stvar, ipak nad njom ima mogućnost realne i praktične raspoložbe, jer je stvar ustupljena njegovoj vlasti 2.4. TRAJANJE I GUBITAK POSJEDA 2.5. ZAŠTITA POSJEDA - od Justinijana , pod utjecajem grčko-orijentalnih prava nastaje traditio ficta – predaja pismene isprave koja sadržava izjavu o prijenosu posjeda kojom se nadomješta efektivna predaja stvari (traditio chartae ili instrumenti)  c) STJECANJE POSJEDA BEZ IKAKVE PROMJENE FAKTIČNE FIZIČKE VLASTI NA STVARI - već od klasičnog prava, moguće je stjecanje posjeda bez ikakve promjene faktične fizičke vlasti na stvari - prema pandektnoj nauci, ti slučajevi zovu se: a) traditio brevi manu - detentor, na kojeg treba prenijeti juristički posjed stvari koju već drži u svojim rukama, zadržava dogovorom stranaka da stvar koju je otprije držao kupac, on zadrži ubuduće kao svoju (bez ikakve ponovne aprehenzije stvari) - npr. najamnik koji kupi kuću će se na temelju kupoprodajnog ugovora pretvoriti u jurističkog posjednika - ovo je oblik redovnog stjecanja posjeda corpore et animo, samo što corpus postoji od ranije, a naknadno se stječe animus b) constitutum possessorium (slučaj gubitka posjeda) - juristički posjednik prenosi posjed na drugoga ugovorom da će ubuduće držati stvar samo kao detentor za toga drugoga - primjerice, vlasnik kuće proda kuću drugome, a zatim ostaje u kući kao najamnik - posjed se stječe samo na temelju animusa, bez tradicije - to je stjecanje posjeda običnim dogovorom po zastupniku jer kupac stječe posjed po prodavaocu kao svom zastupniku - ovo je jedini slučaj stjecanja posjeda nudo animo – na osnovu samog sporazuma između starog i novog posjednika  ANIMUS - uz corpus je za stjecanje posjeda potreban i animus possidendi - to je volja vršiti faktičnu vlast na stvari za sebe, podvrgnuti je svojoj vlasti uz isključenje drugih - ta volja mora doći do izražaja u vanjskom ponašanju; ako je posjed stečen nekim pravnim poslom, volja se zaključuje iz posla (causa possessionis) - samo unutrašnje mišljenje nije dovoljno; primjer depozitara: o depozitar koji je samo detentor ne može postati juristički posjednik samo tako što si je u mislima usvojio animus o nitko si ne može sam jednostrano promijeniti pravni temelj posjeda ("nemo sibi ipse causam possessionis mutare potest") o depozitar može postati juristički posjednik ako svoju volju izrazi prema van (npr. ako utaji ili kupi stvar) o detentor koji ima u pohrani tuđu stvar i koji je samo detentor, ne može postati juristički posjednik - zbog pomanjkanja volje, posjed vlastitim aktima ne mogu stjecati infantes, umobolni, jurističke osobe - što se tiče nedoraslih, Justinijan smatra da oni mogu sami stjecati posjed - volja koja je potrebna za posjed nije se prosuđivala tako strogo kao volja koja je inače potrebna za pravne poslove i djelatnu sposobnost - posjed traje dok kumulativno postoje njegove obje pretpostavke - corpus i animus - posjed prestaje gubitkom corpusa ili animusa, ili gubitkom oba elementa - ipak, kod trajanja posjeda postojanje tih elemenata se prosuđuje elastičnije nego kod stjecanja posjeda - corpus (faktična vlast nad stvari) postoji ako posjednik uvijek ima mogućnost praktičnog raspolaganja sa stvari tako da se može njome služiti kad god hoće; ne mora postojati trajni fizički kontakt između posjednika i stvari - posjed pokretnih stvari tako traje dok god je stvar u posjednikovu čuvanju (custodia)  posjed domaćih životinja ili robova traje i ako oni odlaze od kuće, sve dok imaju naviku vraćanja - fizička vlast (corpus), a time i posjed, prestaje ako se stvar uništi, trajno izgubi, ako bude ukradena (clam) ili silom oteta (vi) - kod održavanja posjeda na zemljištima razvijaju se još blaža načela:  kod zimskih i ljetnih pašnjaka (saltus hiberni et aestivi), dovoljno je da ih posjednik koristi u podesno vrijeme  njihovim napuštanjem kroz druga godišnja doba on ne gubi posjed – posjednik tada zadržava posjed samo voljom solo animo  čak se smatra da takav posjed ne prestaje ako vlasnik umre ili napusti zemljište, sve dok ga ne preuzme netko treći - ako se netko treći u odsutnosti posjednika uvuče na zemljište potajno (clam), u starije doba smatra se da on odmah postaje posjednik - mlađi klasici smatraju da on dobiva posjed tek kad odsutni saznaje za tu činjenicu, ali se nije usprotivio ili nije uspio izbaciti tog trećega (za takvog posjednika se smatra da je posjed stekao silom, vi) - posjed zemljišta koji nije ustupljen dragovoljno, mogao se steći protiv volje dosadašnjeg posjednika samo silom (vi), ne potajno (clam) - protiv takvog nasilnika postoji zaštita putem interdikta unde vi - slučaj gubitka posjeda solo animo je constitutum possessorium - osim vlastitom obranom protiv nasilnog oduzimanja, posjedi se štite i pretorskim interdiktima – interdikti za zaštitu posjeda su uvjetni nalozi ili zabrane koje se izdaju na zahtjev jedne stranke protiv druge (bez prethodnog ispitivanja ili provođenja dokaza) - u starijem rimskom pravu, pa opet za Justinijana, postoji samo jedan jedinstveni tip vlasništva - u historijskom razvoju, osim vlasništva u pravom smislu (dominium), nastaju još neki tipovi vlasništva  KVIRITSKO (CIVILNO) VLASNIŠTVO - po starom civilnom pravu postoji samo jedno vlasništvo - dominium (dominium ex iure Quiritium) – samo ono je zaštićeno civilnom vlasničkom tužbom, rei vindicatio - ta tužba sadrži tužiteljevu tvrdnju: rem Auli Agerii esse ex iure Quiritium - za stjecanje kviritskog vlasništva traže se 3 pretpostavke: 1) da stjecalac bude rimski građanin – osoba s ius commercii (Latini, a od peregrina samo oni kojima je to pravo, npr. ugovorom bilo naročito podijeljeno) 2) da se radi o podesnom objektu – sve pokretne stvari in commercio, od nekretnina samo zemljišta u Italiji (ager Romanus; s njima su izjednačena zemljišta izvan Italije kojima car daje ius italicum; oslobođena od fiska) 3) da se stječe na propisani način – kod res mancipi to je formalistički način stjecanja civilnog prava (mancipatio, in iure cessio), a kod res nec mancipi dovoljan je neformalni akt stjecanja po ius gentium (traditio kao neformalna predaja stvari u vlasništvo)  PRETORSKO ILI BONITARNO VLASNIŠTVO ( in bonis habere ) - nastaje potkraj republike u doba najrazvijenijeg prometa i trgovine, kad su formalistički načini prenošenja vlasništva na res mancipi postali nepraktični - zato se otuđivanje na res mancipi često vršilo neformalnom predajom (traditio): o u tom slučaju, dosadašnji vlasnik zadržava kviritsko vlasništvo – zato što je za otuđivanje res mancipi trebalo izvršiti mancipaciju ili in iure cesiju o stjecalac bi tradicijom na res mancipi dobivao samo posjed – on bi se u vlasništvo pretvorio tek po proteku roka dosjelosti (dotad bi njegov posjed bio po civilnom pravu nezaštićen, pa mu je otuđivalac kao kviritski vlasnik mogao vlasničkom tužbom posjed oduzeti, makar je stjecalac možda već isplatio kupovninu za predanu i traditiranu stvar) - ako bi tako stečeni posjed iz ruku takvog stjecatelja dospio u ruke trećeg, on nije mogao potraživati stvar od trećeg jer nije bio civilni vlasnik – prema tome, ne pripada mu rei vindicatio - pretor takvog stjecaoca štiti ekcepcijom doli (prigovorom prijevare) koja se zove exceptio reivenditae ac traditae - prigovor da je stjecaocu stvar bila prodana i predana iako nije bio izvršen civilni prijenos vlasništva  daje se protiv otuđivaoca koji bi kao kviritski vlasnik zatražio povratak stvari reivindikacijom  zbog ove ekscepcije, sudac mora odbiti tužiteljevu reivindikaciju - ako stvar dospije u ruke trećih, pretor bonitarnom vlasniku (stjecaocu) daje actio Publiciana:  njome on može tražiti povratak stvari od trećih, kao da je ona njegovo vlasništvo  ta tužba se temelji na fikciji – kao da je već protekao rok za stjecanje vlasništva uzukapijom  ova tužba daje se i protiv otuđivaoca-vlasnika ako stvar opet dospije u njegove ruke – tad se njegova exceptio dominii suzbija replikacijom rei venditae ac traditae - opisani stjecalac ima sličan položaj kao civilni vlasnik, a stvar je trajno u njegovoj imovini – drži ju in bonis suis (in bonis habere) - otuda naziv bonitarno vlasništvo - dosadašnji vlasnik zadržava samo puko ime vlasnika, nudum ius Quiritum - pravo vlasništva bez praktične koristi (prelazi na bonitarnog stjecatelja uzukapijom, koji tada postaje kviritskim vlasnikom) - u postklasičnom i Justinijanovom pravu nestaje dupliciteta vlasništva jer se civilno pravo stapa s pretorskim, a po Justinijanu je formalno ukinuta razlika između res mancipi i res nec mancipi koja je dovela do bonitarnog vlasništva, no actio Publiciana je zadržana – štiti poštenog (uzukapionog) posjednika od svih slabijih posjednika  PROVINCIJALNO - razvija se teritorijalnim širenjem Rima na provincije – domaći stanovnici i rimski građani od države dobivaju ta zemljišta na uživanje i obrađivanje uz plaćanje daća (stipendium, tributum) - oni na toj zemlji stječu pravo koje se prenosilo na nasljednike te postaje isto kao i kviritsko – štiti se vlasničkim tužbama (akcijama in rem, analognim reivindikaciji) - Gaj to pravo naziva posjedom ili uživanjem (possessio vel ususfructus) - stoga i ova razlika nestaje od Justinijana, jer provincijalno vlasništvo materijalno postaje istovjetno kviritskom  PEREGRINSKO - kad je nestala prvobitna bespravnost stranaca, a pogotovo kad su peregrini postali pripadnici rimske države, ukoliko im nije bio dodijeljen commercium, peregrini nisu mogli stjecati kviritsko vlasništvo, no praetor peregrinus i provincijalni namjesnici štitili su njihovu imovinu analogno kviritskom vlasništvu - prema Gaju u njihovim gradovima i državama, pripadalo im je vlasništvo po njihovom nacionalnom pravu, ukoliko im je to bilo priznato po rimskim zakonima (ova razlika nestaje od konstitucije Karakale) - stoga Justinijanovo pravo poznaje samo jedan tip vlasništva (dominium, proprietas), a ono se redovno prenosi tradicijom 3.1.3. OGRANIČENJA VLASNIŠTVA - rimsko vlasništvo je u načelo neograničena i isključiva vlast na stvari 3.2.1.OPĆENITO O NAČINIMA STJECANJA 3.2. STJECANJE VLASNIŠTVA - ipak, potrebe praktičnog života dovode do prisilnih ograničenja vlasništva, uglavnom na nekretninama - ta ograničenja su u interesu pojedinca, uglavnom susjeda (susjedovno pravo) ili u javnom interesu. U interesu susjeda postojala su mnoga ograničenja već u Zakoniku XII ploča, a nastala su zbog malene površine zemljišnih parcela, nestašice vode i sl.: 1) između zemljišta mora biti međa (finis) od 5 stopa koja je služila za prolaz i okretanje pluga (i između zgrada vrijedi isto pravilo, ambitus), no nakon obnove Rima nakon galskog požara to je pravilo napušteno 2) po Zakoniku XII ploča morao je vlasnik poljoprivrednog zemljišta trpiti da grane sa susjedovog zemljišta prelaze na njegovo zemljište, ali samo u visini 15 stopa; vlasnik poljoprivrednog zemljišta može :  presjeći grane niže od 15 stopa koje prelaze na njegovo zemljište sa susjedovog  ukloniti susjedovo drvo koje mu širi grane nad kućom ukoliko to na njegov zahtjev ne učini susjed (interdictum de arboribus caedendis)  isjeći korijenje koje bi prodrlo na njegovu stranu, osobito ako bi ugrožavalo temelje kuće 3) vlasnik drveta može svakog 3. dana pokupiti plodove koji s drveta padnu na susjedovo zemljište (pretor tu odredbu širi na sve plodove, dajući u tu svrhu interdictum de glande legenda) 4) vlasnik može tražiti da susjed ukloni naprave koje uzrokuju jače prodiranje vode na susjedovo (niže) zemljište (s actio aquae pluviae arcendae, već od Zakonika 12 ploča) 5) vlasnik mora trpjeti štetne imisije (dim, paru, smrad) ukoliko nisu prekomjerne i ukoliko ne prelaze granice normalnog uživanja zemljišta – u protivnom ih može zabraniti 6) zbog prolaza do nečijeg groba, vlasnik uz odštetu mora ustupiti takav prolaz preko svog zemljišta – iter ad sepulchrum - određena ograničenja postoje i u javnom interesu , posebno u carsko doba, kao primjerice:  ustanova izvlazbe (eksproprijacije) za javne potrebe, npr. za gradnju vodovoda, cesta  propisi o zabrani rušenja zgrada u špekulativne svrhe (da se proda materijal)  propisi o građevnom redu u velikim gradovima (npr.visini zgrade)  propisi o dužnosti obalnih vlasnika da dozvoljavaju upotrebu obale za plovidbu i sl.  u postklasično doba određeni su i uvjeti pod kojima vlasnik mora dozvoliti da drugi vadi kamen, mramor, rudu koju je otkrio na njegovu zemljištu; uz davanje 1/10 fisku i 1/10 vlasniku zemlje - ako nema ograničenja, vlasnik može sa stvari raditi što hoće; vršeći svoje pravo vlasništva, nije on odgovarao nikome, pa makar to uzrokovalo štetu trećemu: o "neminem laedit, qui iure suo utitur" - tko se služi svojim pravom, nikoga ne povređuje - upitno je da li je rimsko pravo poznavalo zabranu šikane  čini ju onaj koji se služio svojim pravom samo kako bi naškodio drugome (animo nocendi)  jedni je ne povezuju uz rimsko pravo, drugi je nalaze u nekim interpoliranim mjestima, a treći smatraju da je postojala u rimskom pravu, što potkrepljuju izrekama ; zabranu šikane izgradila su srednjovječna i moderna nauka 3.1.4. SUVLASNIŠTVO - kad neka stvar pripada u vlasništvo nekolicini osoba dolazi do suvlasništva (condominium, comproprietas, rem communem habere) - do suvlasništva najčešće dolazi nasljedstvom, zatim ugovorom (npr.kad više osoba zajednički kupi neku stvar) ili slučajnim sjedinjenjem (npr. pomiješa se brašno dvojice) - ne može svaki suvlasnik biti neograničeni vlasnik stvari, niti je rimskom pravu poznato nekoliko prava vlasništva na čitavoj istoj stvari (duorum in solidum dominium esse non potest) – suvlasništvo pritom nije ograničeno na jedan fizički dio stvari - pravo svakog suvlasnika je po sadržaju jednako i odnosi se na čitavu stvar i na svaki njen fizički dio, ali je vlasništvo ostalih suvlasnika ograničeno – ono se izražava u idealnim kvotama stvari - svaki suvlasnik ima pravo na apstraktni (alikvotni, idealni) dio čitave stvari - ti suvlasnički alikvotni dijelovi izražavaju se u razlomcima (npr. suvlasnik u 1/3 idealnog dijela) – to je communio pro indiviso - svaki suvlasnik samostalno raspolaže svojim idealnim dijelom – može ga prodati, darovati, založiti, … - suvlasnicima u razmjeru pripada dio plodova i koristi, ali su i razmjerno odgovorni za troškove i štetu - no, za pravne poslove i raspolaganja čitavom stvari (npr. oslobađanje roba) potrebna je suglasnost svih suvlasnika - nije sigurno je li se takva suglasnost davala prije raspolaganja, ili se smatrala danom ukoliko se neki suvlasnik ne bi izrijekom usprotivio tome (ius prohibendi) - samo akte redovne gospodarske uprave (npr. sijanje i žetvu, popravak zgrade), mogao je svaki suvlasnik sam učiniti, dok je za izvanredne gospodarske dispozicije bio već potreban pristanak svih suvlasnika. - svaki suvlasnik može u svako doba zatražiti raskidanje suvlasničke zajednice s actio communi dividundo  to je diobena parnica – sadrži adiudicatio koja ovlašćuje suca na fizičku diobu stvari i dodjeljivanje odgovarajućih dijelova strankama  sudac također uređuje sve interne obvezne odnose među suvlasnicima (pitanje plodova, troškova, odgovornosti za štete na stvari, itd.) - u postklasično doba in iure cessio iščezava iz prakse, a u Justinijanovom pravu je brisana, te je kod prenošenja vlasništva istisnuta tradicijom (a kod prenošenja drugih prava cesijom)  TRADITIO - derivativni način stjecanja vlasništva po ius gentium, vrši se neformalnim prijenosom posjeda stvari:  na res nec mancipi njome se prenosi civilno (kviritsko) vlasništvo  na res mancipi njome se prenosi samo pretorsko vlasništvo, a tek po proteku uzukapionog roka dovodi do kviritskog vlasništva (zaštićeno s actio Publiciana) - kad je od Justinijana nestala ova podjela stvari, nestaju mancipatio i in iure cessio, pa ostaje jedino traditio kao redovni derivativni način stjecanja vlasništva za sve stvari - traditio je u prvom redu pukiprijenos posjeda stvari, otuđivalac napušta posjed, a stjecalac ga zahvaća, no netko može predati stvar drugome u razne svrhe : a) kako bi primatelj stvari bio njezin detentor (npr. vlasnik mu daje stvar na čuvanje, posudbu, u najam) b) kako bi primatelj stvari postao njen posjednik (npr. vlasnik daje stvar prekaristu) c) kako bi primatelj stvari postao njen vlasnik (npr. darovatelj predaje dar daroprimcu) - u sva tri navedena slučaja postoji traditio, no samo u trećem slučaju je ona akt za prenošenje vlasništva - iz toga je vidljivo da za stjecanje vlasništva tradicijom treba nešto više od materijalne predaje – prijenosu posjeda treba prethoditi dogovor stranaka o prijenosu vlasništva, koji dolazi do izražaja u iusta causa traditionis - za prijenos vlasništva tradicijom potrebne su ove 4 pretpostavke : 1) tradent mora biti vlasnik stvari (nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet) 2) tradent mora prepustiti stjecatelju posjed stvari (traditio) 3) potrebna je volja stranaka da se prenese i stekne vlasništvo (animus dominii transferendi et adquirendi) 4) iusta causa traditionis – u njoj po klasičnom pravu dolazi do izražaja volja za prenošenjem vlasništva - opravdani pravni razlog zašto je izvršena ta predaja - kod prepuštanja posjeda potrebna je materijalna predaja stvari – netjelesne stvari (prava) ne mogu biti prenošene tradicijom - u starije doba, bio je potreban materijalni zahvat stvari od stjecaoca, no to se kasnije ublažavalo - u klasičnom pravu već je poznat niz slučajeva simboličke tradicije i tradicije longa manu  IUSTA CAUSA TRADITIONIS - u klasičnom pravu, volja za prenošenjemili stjecanjem vlasništva se ne izražava apstraktno - uz apstraktnu izjavu potreban je opravdani pravni razlog prodaje – iusta causa traditionis - volja stranaka da se hoće prenijeti vlasništvo razabirala se iz causae traditionis - samo tradicija (predaja posjeda) izvršena temeljem iustae cause dovodi do prijenosa vlasništva - Paulus:" numquam nuda traditio transfert dominium, sed ita, si venditio aut aliqua iusta causa praecesserit, propter quam traditio sequeretur" (nikad puka predaja ne prenosi vlasništvo, nego samo ako je prethodila kupnja ili drugi opravdani razlog zbog kojeg slijedi predaja ) - tradiciji treba prethoditi pravni posao (npr. kupnja, darovna pogodba, stipulacija), u čijem izvršenju dolazi do tradicije s učinkom prijenosa vlasništva - zato je tradicija kauzalni pravni posao – prijenos vlasništva je zavisan od postojanja causae traditionis (mancipatio i in iure cessio su apstraktni poslovi otuđenja, jer kod njih vlasništvo prelazi bez obzira na postojanje kauze) - zbog interpolacija u izvorima, prijeporno je da li je causa traditionis morala biti objektivno pravno valjana (iusta), ili je bila dovoljna i subjektivna kauza – gdje obje stranke misle da kauza postoji, iako ona uopće ne postoji (tzv. putativni titul) - takva subjektivna kauza postoji npr. ako nasljednik plaća dug, a ne zna da ga je ostavitelj već platio - ipak, vlasništvo i u tim slučajevima prelazi na stjecaoca, pa se povratak stvari ne može tražiti reivindikacijom, nego samo obveznim tužbama – kondikcijama zbog bezrazložnog bogaćenja - u vezi s tim, javlja se i pitanje prelazi li vlasništvo ako stranke nisu suglasne, pa svaka ima u vidu drugu kauzu traditionis:  prema Salviju Julijanu, taj nesporazum (disenz) u kauzi ne smeta prijelazu vlasništva  prema Ulpijanu, u takvom slučaju do prijelaza vlasništva ne dolazi - prema Ulpijanu i Julijanu, putativni titul je primjer za interpolacije - u novijoj književnosti, ovo je riješeno tako da se Ulpijanovo rješenje smatra klasičnim, a Julijanovo interpoliranim - tako Justinijanovo pravo izražava tendenciju da tradiciju učini apstraktnim poslom gdje se vlasništvo prenosi već samim sporazumom o prijenosu i stjecanju vlasništva, bez obzira na kauzu - također, nastoji se pojednostaviti materijalnu predaju, te osigurati publicitet akta kod prijenosa nekretnina - akt materijalne predaje nadomješta se često predajom pismene isprave o tradiciji (traditio chartae, traditio ficta), a u nizu slučajeva prijenos vlasništva vrši se bez ikakve predaje stvari, samo izjavom ili upisivanjem u javne zapisnike - Justinijan donosi još jednu novost – za stjecanje vlasništva tradicijom utemeljenom na kupoprodajnom ugovoru, potrebno je da kupovnina bude isplaćena ili barem osigurana uz odobrenu odgodu plaćanja - causa traditionis - pravni posao koji je po pravnom poretku upravljen na prijenos vlasništva i koji opravdava prijenos vlasništva (primjeri su prodaja i darovanje prema klasičnim pravnicima), služi kao podloga tradicije, kao njen kauzalni akt za prenošenje vlasništva. 3.2.3. ORIGINARNO (IZVORNO) STJECANJE  OSTALI SLUČAJEVI DERIVATIVNOG STJECANJA - osim tri glavna slučaja, ovdje spadaju:  stjecanje od države – primjerice prodaja ratnog plijena ili konfiscirane imovine osuđenika; nju na javnoj dražbi prodaju kvestori tako što bi na mjesto prodaje zataknuli koplje (hasta) kao simbol vlasti i garancije potpunog vlasništva za stjecaoca (venditio sub hasta)  adiudicatio – dosuđenje skupne stvari pojedinim suvlasnicima po sucu u diobenim parnicama; dio formule koji je uvrštavan u diobne tužbe (dioba zajedničke ostavine (actio familiae erciscundae), zajedničkih međa (actio finis regundorum), ili koje druge zajedničke stvari (actio communi dividundo)), na temelju kojeg je sudac bio ovlašten da dijelove zajedničke stvari dosudi jednom ili drugom suvlasniku u samovlasništvo s tim da si oni međusobno naknade eventualnu razliku u vrijednosti  stjecanje po samom zakonu (ex lege) – tako vlasnik koji želi silom bez suda pribaviti svoje zemljište, zaposjednuto od drugoga, gubi svoje vlasništvo u korist posjednika  legatum per vindicationem – ostavitelj oporukom svečano ostavlja nekome svoju stvar u zapis; čim legat dospije, legatar postaje ipso iure vlasnik - vlasništvo se stječe nezavisno od prethodnikova prava i nezavisno od toga da li je stvar uopće imala vlasnika  OKUPACIJA (OCCUPATIO) - stjecanje vlasništva na stvarima koje ne pripadaju nikome (res nullius) – vrši se uzimanjem stvari u posjed s voljom da se prisvoje - to je najstariji i nekoć najvažniji način prisvajanja; u res nullius (stvari bez gospodara) ubrajaju se: o stvari koje nikad nisu imale vlasnika (divlje zvijeri, otok koji se pojavi, stvari koje se nađu na obalama mora) o stvari stranaca (hostis) koje nisu bile zaštićene ugovornim odnosima, stvari neprijatelja, stvari koje je vlasnik napustio (derelinkvirao) - o okupaciji po vlasniku napuštenih stvari, res derelictae, postoje 2 mišljenja:  Prokulovci – ranije vlasništvo prestaje tek kad treći okupira napuštenu stvar (to bi bilo derivativno stjecanje)  Sabinovci – smatraju da takva stvar postaje res nullius već časom napuštanja pa je okupant stječe originarnim putem; ovo mišljenje prevladava  LOV - stoljećima je bilo dozvoljeno da svatko može slobodno loviti na tuđem zemljištu i okupacijom prisvojiti ulovljene životinje - taj princip dolazi u sukob s novonastalim privatnim vlasništvom – od carskog doba, svatko može loviti gdje hoće, ali sada vlasnik može svakom zabraniti pristup na svoje zemljište - time je pobijedio princip zaštite zemljišnog vlasništva - u klasičnom pravu, prevladava mišljenje da lovac stječe vlasništvo životinje tek kad ju živu ili mrtvu doista materijalno uzme u posjed (nije dovoljno to što ju je ranio ili progonio)  NALAZ BLAGA - blago (thesaurus) – pokretne stvari veće vrijednosti (novac, dragocjenosti) skrivene prije toliko dugo vremena da im se više ne može ustanoviti vlasnik - pritom ono može biti i pronađeno u nekretnini (ako je uzidano u zgradi ili zakopano u zemlji)  ako netko slučajno pronađe takvo blago, pola će pripasti nalazniku, a pola vlasniku nekretnine (Hadrijan i Justinijan)  ako bi netko namjerno ili unatoč vlasnikovoj zabrani tražio blago ili ako bi se služio čarolijama, pronalaskom bi sve pripalo vlasniku stvari  u carsko doba javljaju se i zahtjevi fiska na dio pronađenog blaga - ako je stvar samo izgubljena, vlasništvo na njoj i dalje traje – nalaznik ne može na njoj steći vlasništvo, niti tražiti nagradu u obliku nalaznine kao u modernom pravu  PRIRAŠTAJ (ACCESSIO) - to je stjecanje vlasništva time što se neka tuđa stvar kao uzgredna spoji s drugom, glavnom stvari, te postane njen sastavni dio, a vlasnik glavne stvari postaje vlasnikom nove cjeline ("accessio cedit principali" - pripadak slijedi glavnu stvar ) - potrepštine akcesije su spajanje i akcesornost - takvo spajanje može biti: o definitivno i nerazdvojivo – vlasništvo dosadašnjeg vlasnika na pripojenoj stvari prestaje (npr. spajanje kaljenjem bez spojnog sredstva, ferruminatio) o privremeno i razdvojivo – vlasništvo dosadašnjeg vlasnika ne utrnjuje, nego miruje dok traje spajanje; oživljuje ako se stvari opet razdvoje (kod spajanja sredstvom olova ili kositra, adplumbatio) - vlasnik pripojene stvari može zahtijevati njeno razdvajanje s actio ad exhibendum (ukoliko se nije radilo o građevnom materijalu), da bi zatim na razdvojenoj stvari ostvario vlasničku tužbu, rei vindicatio - razlikuju se dvije vrste spajanja :  a) MEHANIČKO SPAJANJE POKRETNE STVARI S POKRETNOM - ovdje je važno pitanje koja se stvar smatra glavnom, a koja pokretnom:  Sabinovci: glavna stvar je ona veća po vrijednosti i volumenu (maior species)  Prokulovci: glavna stvar određuje ekonomsku bit nove cjeline , npr. kotač na kolima pripada vlasniku kola  USUCAPIO PO KLASIČNOM PRAVU - počeo se za uzukapiju zahtijevati u svakom slučaju neviciozni posjed, tj.posjed koji nije stečen vi, clam ili precario - u klasičnom pravu, osim činjenice posjeda, za uzukapiju su sada potrebne i subjektivne pretpostavke: a) posjed osnovan na valjanom pravnom razlogu (possessio iusta) b) posjed stečen u dobroj vjeri (possessio bonae fidei) - to pooštrenje je povezano s ekonomsko-socijalnim promjenama – ranije je uzukapija služila vladajućoj klasi za prigrabljivanje posjeda, pa je bila vezana samo uz uvjet posjedovanja - kad je ogromna količina zemlje koncentrirana u rukama vladajuće klase, trebalo je spriječiti da slojevi pučanstva olako dođu do te imovine uzukapijom – zato su pooštrene pretpostavke i uvjeti za uzukapiju - ona sada služi i za olakšanje tereta dokaza vlasniku, te za saniranje manjkavog načina stjecanja - u klasičnom pravu, 2 najvažnija slučaja primjene uzukapije su : 1) pretvaranje bonitarnog (pretorskog) vlasništva u civilno – time što će onaj koji je npr. res mancipi stekao samo tradicijom, nakon uzukapionog roka od 2 ili 1 godine dobiti nudum ius Quiritium, a time i kviritsko vlasništvo 2) pribavljanje civilnog vlasništva poštenom posjedniku koji je stekao stvar od nevlasnika (uzukapioni ili kvalificirani posjednik) - pored sposobnosti osoba (rimski građani, Latini), potrebni uvjeti uzukapije u klasičnom pravu su : sposobna stvar, pravni naslov, dobra vjera, posjed i potrebno vrijeme („res habilis, titulus, fides, possessio, tempus“) 1) SPOSOBNA STVAR (RES HABILIS) - od uzukapije su isključene sljedeće stvari:  res extra commercium, res furtivae, res vi possessae  stvari koje je zabranjeno otuđivati (npr. mirazna italska zemljišta, po lex Iulia de fundo dotali)  stvari fiska i cara, stvari koje služe javnoj upotrebi, stvari pupila i minora 2) PRAVNI NASLOV (IUSTA CAUSA, IUSTUS TITULUS USUCAPIONIS) - to je zakonski, pravni razlog koji opravdava uzimanje stvari u posjed - to je akt stjecanja koji u pravilu dovodi do stjecanja vlasništva, ali u konkretnom slučaju zbog neke zapreke nije došlo do stjecanja vlasništva (npr. jer otuđivalac ni sam nije bio vlasnik ili je res mancipi predana samo tradicijom) - iusta causa kod derivativnog stjecanja :  pravni akt koji prethodi tradiciji/mancipaciji/in iure cesiji, poput kupnje, darovanja, davanja miraza, …  taj akt bi po pravilu, da nema zapreke, odmah doveo do stjecanja vlasništva  kako zapreka postoji, on dovodi samo do zakonitog posjeda, ne i vlasništva, jer ili nije bila održana forma otuđivanja ili otuđivalac nije bio vlasnik stvari - iusta causa kod originarnog stjecanja :  sastoji se u pravnom aktu ili činjenici koja opravdava jednostrano uzimanje stvari u posjed (usucapio pro derelicto)  tako će, primjerice, okupant na derelinkviranoj stvari steći samo bonitarno vlasništvo, koje se u civilno vlasništvo pretvara tek uzukapijom - stoga je očito da mora postojati possessio iusta – zato kao temelj uzukapije ne može služiti viciozni posjed - načelno, iusta causa usucapionis mora se sastojati u objektivno valjanom pravnom aktu, no već su klasični pravnici dopuštali izuzetno uzukapiju temeljem putativnog titula, gdje taj pravni akt nije bio valjan, a stranke su samo opravdano mislile da je on valjan 3) DOBRA VJERA (BONA FIDES) - to je posjednikovo uvjerenje o zakonitosti njegova posjeda – on mora biti uvjeren da ne vrijeđa ničija prava - uglavnom se radi o tome da je posjednik uvjeren da je stekao vlasništvo jer ne zna za zapreke koje tome stoje na putu, primjerice ne zna da onaj koji mu je prodao i predao stvar nije bio njen vlasnik - također, onaj koji kupljenu res mancipi prima tradicijom zna da nije stekao kviritsko vlasništvo, ali je ipak uvjeren da ne vrijeđa prava vlasnika i prodavaoca – zato će i on uzukapijom dosjesti kviritsko vlasništvo - bona fides mora postojati u času stjecanja posjeda – ako bi posjednik kasnije saznao za zapreke opravdanosti svog posjeda, nije mu to smetalo da dovrši uzukapiju (načelo "mala fides superveniens non nocet"- ne škodi zla vjera (nepoštenje) ako se naknadno pojavi ) - bona fides se uvijek pretpostavlja – tko tvrdi suprotno, mora to dokazati 4) POSJED (USUS, POSSESSIO) - mora biti neprekinut; prema Ciceronu, prekidanje posjeda može vlasnik učiniti i simbolički (npr. otkidanjem grančice) - no, podizanjem vlasničke tužbe (litiskontestacijom) nije se prekidala i uzukapija 5) POTREBNO VRIJEME (TEMPUS) - sada je isto kao i po Zakoniku 12 ploča; ovdje su važna 2 slučaja: a) slučaj posjednikove smrti o u ovom slučaju usucapio teče i dalje, u korist ležeće ostavine (hereditas iacens) i nasljednika o pritom su mjerodavni titulus i bona fides ostavitelja, a ne nasljednika (successio in usucapionem) b) singularni sukcesor o npr. koji je kupio stvar od nekog tko ju je već počeo dosijedati o titulus i bona fides uvijek moraju postojati u osobi singularnog sukcesora o u nauci je prijeporno da li si je on već u klasičnom pravu mogao priračunavati vrijeme svog prednika (accessio possessionis), ili je to bilo dopušteno tek u postklasičnom razdoblju - važna je razlika između prekidanja i mirovanja dosjelosti: o prekidanje – do časa prekida, protekli rok uzukapije propada pa dosjelost mora započeti iznova o mirovanje – dosjelost se privremeno zaustavlja (npr. zbog malodobnosti ili odsutnosti vlasnika), ali se nastavlja na proteklo vrijeme kad razlozi mirovanja nestanu (to općenito vrijedi samo za longi temporis praescriptio i u Justinijanovom pravu) - u klasičnom pravu postoje još 3 slučaja uzukapije gdje se ne traže ni iustus titulus ni bona fides : a) usucapio pro herede – stjecanje ostavine i položaja nasljednika po bilo kojem neovlaštenom trećem, posjedovanjem ostavine kroz godinu dana b) usureceptio ex fiducia – za godinu dana vlasništvo stječe onaj koji ju je prenio u fiducijarno vlasništvo založnom vjerovniku ili drugom prijatelju, a stvar dođe opet u njegove ruke c) usureceptio ex praediatura – slično se događa sa stvarima koje su državi kao jamstvo predali njezini dužnici; te stvari nakon prodaje za državna potraživanja opet dolaze u posjed dužnika  LONGI TEMPORIS PRAESCRIPTIO (prigovor dugog vremena) - kao civilni način stjecanja kviritskog vlasništva, uzukapija se nije mogla primjenjivati na provincijalna zemljišta, jer se do Justinijana kviritsko vlasništvo moglo stjecati samo na italskim zemljištima (uzukapijom se ne mogu služiti peregrini) - zato carsko zakonodavstvo krajem 2. stoljeća uvodi se za provincijska zemljišta ustanovu longis temporis praescriptio - ona u početku ima samo učinak prigovora protiv vlasnikove tužbe:  dugogodišnji posjednik provincijalnog zemljišta ima protiv tužbe provincijskog vlasnika prigovor  taj prigovor (exceptio ili praescriptio longi temporis) uskoro je protegnut i na pokretne stvari, no samo za peregrine  takav se prigovor može uspješno suprotstaviti vlasnikovu zahtjevu na povratak stvari nakon 10 godina inter praesentes (ako su obje stranke boravile u istoj pokrajini ili općini) ili 20 godina inter absentes (ako ne borave u istoj pokrajini ili općini). - dakle, ova ustanova ne pribavlja posjedniku vlasništvo , nego služi kao obrana protiv vlasnikove tužbe na povratak stvari - prema današnjoj terminologiji, imala je učinak zastare vlasničke službe  ako bi preskribent nakon 10 ili 20 godina izgubio posjed stvari, nije imao tužbe na povratak posjeda  tečajem vremena, takvom posjedniku priznata je i tužba na povratak stvari – tako je on postao vlasnikom (iako ne kviritskim), a praescriptio je dobila značaj dosjelosti  kod longi temporis praescriptio morao je postojati iustum initium possessionis, tj.posjed se morao temeljiti na pravnom naslovu (iusta causa), a ubrzo se postavio i zahtjev bonae fidei - u klasično doba, accessio temporis (priračunavanje prednikova vremena) pripada univerzalnom i singularnom sukcesoru - i kod ove ustanove moraju postojati pravni naslov i dobra vjera, no postoje razlike uzukapije i longi temporis praescriptio:  longi temporis praescriptio prekida se gubitkom posjeda i podizanjem tužbe, jer počiva na ideji da vlasnik gubi svoj zahtjev ako kroz 10 ili 20 godina ne ostvaruje svoje pravo tužbom – ovakvi duži rokovi odgovaraju teritorijima proširenog carstva  longi temporis praescriptio može se suprotstaviti i založnom vjerovniku koji kroz to vrijeme nije ostvarivao založno pravo (tako stečnik dosijeda stvar bez tereta)  LONGISSIMI TEMPORIS PRAESCRIPTIO - ovaj slučaj nastaje u kasnije carsko doba, od vremena Konstantina – ovdje se radi o zastari vlasničke tužbe, a ne o stjecanju vlasništva - onaj koji posjeduje stvar 40 godina može odbiti vlasnikovu službu bez obzira na to da li mu je predležao titulus i bona fides - 424. godine Teodozije II taj rok smanjuje na 30 godina, što postaje općeniti rok zastare za sve tužbe - ovaj institut je više kazna za nemarnog vlasnika – svaki dugoročni posjednik, bez obzira na koji je način došao do posjeda stvari, je zaštićen od vlasničke tužbe, no on ne može tražiti stvar stvarnopravnom tužbom od prijašnjeg vlasnika ili od trećeg ako izgubi posjed; on samo odbija vlasnikovu tužbu ukoliko je protekao propisani rok i ukoliko on stvar još posjeduje  DOSJELOST JUSTINIJANOVA PRAVA - od Justinijana, nestaje pravna razlika italskih i provincijskih zemljišta, vrste vlasništva se stapaju u jedan tip, nestaje razlika između res mancipi i res nec mancipi, svi slobodni stanovnici imaju rimsko građanstvo - zato nestaje potreba za dvjema osnovnim vrstama dosjelosti, pa su uvedene nove dvije vrste: a) redovna dosjelost - od 531. ovdje spadaju usucapio i longi temporis praescriptio  samo tužitelj mora tvrditi i dokazivati svoje pravo vlasništva, a tuženi posjednik može se ograničiti samo na poricanje tužiteljeva prava – i dalje zadržava posjed ako tužitelj ne uspije dokazati vlasništvo (beati possidentes)  ako bi se tuženi opirao i upustio u parnicu, tužitelj može presudom dobiti samo novčanu protuvrijednost svoje stvari (litis aestimatio), jer je svaka osuda u rimskom procesu glasila na novac  u carsko doba nastaje cognitio extra ordinem – dolazi do presude na samu stvar; povratak dosuđene stvari se ovršivao manu militari (po sudskim ovršiteljima) - tuženi se ne mora upuštati u parnicu i braniti stvar, ali tad mora tužitelju odmah prepustiti posjed o kod nekretnina, pretor mu to nalaže s interdictum quem fundum o kod pokretnina, pretor ovlašćuje tužitelja da si izravno uzme stvar (duci, ferri iubere) o ako pokretna stvar nije bila pred sudom, tužitelj ima actio ad exhibendum da prisili tuženoga da donese stvar pred sud - ako se tuženi upustio u parnicu :  mogao je tužitelju poreći pravo vlasništva – poricanje je sadržano već u samom posjedu tuđe stvari  nakon ukidanja legisakcionog postupka, tuženi ne mora dokazivati vlasništvo na stvari  mora iznijeti prigovor da mu pripada neko stvarno ili obvezno pravo na stvar temeljem odnosa sa vlasnikom - naprotiv, tužitelj je bio dužan:  dokazati svoje pravo vlasništva i tuženikov posjed – ako mu dokaz ne uspije, tužba bi bila odbijena  ako tuženik porekne da ima stvar u posjedu, a tužitelj dokaže obrnuto, pretor odmah prepušta posjed tužitelju  ako je takav tuženik bio i vlasnik, morao bi podići novu reivindikaciju - tužitelj dokazuje svoje pravo vlasništva načinom kako ga je stekao, originarnim ili derivativnim - u slučaju derivativnog stjecanja morao je dokazati vlasništvo svih prednika do onog koji je stvar stekao originarnim načinom, probatio diabolica – taj dokaz je bio gotovo nemoguć, pa vlasniku pomaže uzukapija kao njegovo originarno stjecanje - tužitelj s reivindikacijom postiže povratak stvari ili njene novčane protuvrijednosti, a uz to se odlučuje i o svim koristima i prednostima (omnis causa rei) koje bi vlasnik imao da mu je stvar vraćena u času litiskontestacije – npr. o plodovima, pogoršanju stvari - s druge strane, tuženi pod određenim okolnostima može tražiti naknadu troškova koje je uložio na stvar - pitanja naknade plodova, tuženikove odgovornosti za pogoršanje stvari i naknade troškova različito se rješavaju u klasičnom i Justinijanovom pravu – važno je radi li se o posjedniku bonae ili malae fidei, te razdoblju prije ili poslije litiskontestacije  NAKNADA PLODOVA TUŽITELJU (PREMA JUSTINIJANU) - bonae fidei possessor odgovara za fructus percepti i percipiendi poslije litiskontestacije, te za ubrane plodove prije litiskontestacije ukoliko ih još nije potrošio (fructus extantes) - malae fidei possessor odgovara za sve plodove prije i poslije litiskontestacije (i za one koje bi mogao polučiti samo vlasnik)  NAKNADA TROŠKOVA TUŽENIKU - razlikuju se tri vrste troškova: 1) impensae necessariae – nužni troškovi, učinjeni da se stvar održi i ne propadne 2) impensae utiles – korisni troškovi kojima se povećava objektivna vrijednost stvari (amelioracije) 3) impensae voluptuariae – troškovi iz luksuza, učinjeni samo zbog poljepšavanja stvari i udobnosti - u klasično doba, tuženi ne može tražiti naknadu troškova po civilnom pravu – pretor posjedniku bonae fidei može dati ekscepciju doli (njome može uskratiti povratak stvari dok mu vlasnik ne nadoknadi nužne i korisne troškove) - nadoknađivanje troškova za Justinijana :  nužni troškovi se nadoknađuju uvijek, i bonae fidei i malae fidei posjedniku; korisni troškovi se nadoknađuju bonae fidei posjedniku, a malae fidei posjednik dobiva ius tollendi – pravo da ih odnese ako se time stvari ne nanosi šteta  luksuzni troškovi se nikad ne nadoknađuju, no posjednici imaju ius tollendi ukoliko se time ne pogoršava nekadašnje stanje stvari, te ukoliko to ne čine radi šikane – vlasnik može spriječiti ius tollendi ako tuženom nadoknadi te izdatke  zahtjev za naknadu troškova ostvaruje se posebnom tužbom (actio in factum, actio utilis, actio negotiurum gestorum) - rei vindicatio štiti kviritsko vlasništvo – za zaštitu provincijalnog zemljišta postoji analogna tužba uz neke preinake u formuli reivindikacije, a bonitarno vlasništvo štiti Actio Publiciana - kad je od Justinijana nestalo razlike među tipovima vlasništva, rei vindicatio štiti jedinstveno vlasništvo tog doba 3.4.2. ACTIO NEGATORIA - služi kviritskom vlasniku protiv svakog trećeg koji ne osporava njegovo pravo vlasništva, niti drži u posjedu njegovu stvar, ali si na tuđoj stvari prisvaja neko pravo ili na drugi način smeta vlasnika, primjerice ako si tuženi svojata pravo služnosti puta preko tuđeg zemljišta, vrši štetne imisije, … - vlasnik mora dokazati svoje pravo vlasništva i njegovu povredu, a ne mora dokazati nepostojanje protivnikovog prava - vlasnik dokazuje način na koji je stekao stvar; ako je derivativno morat će dokazivati sve svoje prethodnike, sve do prvog vlasnika koji je stvar stekao originarno (posjedovanjem zemlje kroz 2 godine uzukapijom) - naprotiv, tuženik se može braniti time da dokaže kako mu pripada pravo koje si svojata - tijek tužbe :  utvrđuje se da tuženiku ne pripada pravo koje si svojata (formula je sastavljena negativno, otud negatoria)  uklanja se protupravno stanje i nadoknađuje šteta 3.4.3. ACTIO PUBLICIANA 3.4.4. ZAŠTITA ZEMLJIŠNOG VLASNIŠTVA U SUSJEDOVNIM ODNOSIMA  na zahtjev tužitelja, tuženi se mora stipulacijom obvezati da ubuduće neće smetati (cautio de amplius non turbando)  tužitelj na kraju dobiva novčanu naknadu, ukoliko tuženi ne bi na sučev poziv (arbitrium) dragovoljno uspostavio stanje koje odgovara pravu tužitelja - pretorska tužba analogna reivindikaciji, služi za zaštitu bonitarnog vlasnika i poštenog posjednika - dakle, ona štiti osobe koje nisu kviritski vlasnici, ali će takvima postati kad protekne rok uzukapije, ukoliko imaju i sve ostale preduvjete za uzukapiju - izgube li oni posjed stvari prije dovršetka uzukapije, ne mogu stvar tražiti reivindikacijom jer nisu kviritski vlasnici - zato im se daje actio Publiciana – fikcijska pretorska tužba, u njoj se fingira kao da je rok uzukapije već prošao i sucu se u formuli nalaže da sudi kao da je već stečeno kviritsko pravo uzukapijom - sudac još samo mora provjeriti postoje li sve ostale pretpostavke za uzukapiju (sposobna stvar, iustus titulus, bona fides) - "Prior tempore, potior iure." - Raniji po vremenu, jači po pravu  a) ZAŠTITA BONITARNOG VLASNIKA - uvedena najprije za zaštitu bonitarnog vlasnika, ako je netko res mancipi ex iusta causa stekao tradicijom, a ne mancipacijom  ako je otuđivalac bio vlasnik res mancipi koju je prodao i tradirao bez mancipacije, mogao je stvar po civilnom pravu tražiti natrag reivindikacijom – zbog manjkavosti forme pri otuđivanju on nije izgubio i civilno vlasništvo  tada bi pretor tuženoga zaštitio ekscepcijom rei venditae ac traditae, kako bi osigurao posjed bonitarnog vlasnika, da mu više nitko neće moći tužbom oduzeti posjed - ako je takav bonitarni vlasnik izgubio posjed prije kraja uzukapije, pa je stvar dospjela u ruke trećeg ili otuđivaoca, on nije mogao tražiti povratak posjeda– zato je uvedena actio Publiciana s fikcijom da je kviritsko vlasništvo već stečeno uzukapijom - sada bonitarni vlasnik može tražiti povratak posjeda od svakog trećeg, pa i od vlasnika – ako bi mu on stavio prigovor da je on kviritski vlasnik, bonitarni vlasnik može taj prigovor suzbiti (protuprigovorom rei venditae ac traditae)  b) ZAŠTITA POŠTENOG POSJEDNIKA (BONAE FIDEI POSSESSORA) - bonae fidei possessor je onaj koji je neku stvar stekao temeljem valjana naslova (ex iusta causa) i u dobroj vjeri (bona fide) od nevlasnika, te je prema tome imao uvjete da po proteku uzukapionog roka postane njen vlasnik; nije se prije isteka uzukapije mogao služiti reivindikacijom - pošteni posjednik nije se mogao služiti reivindikacijom prije proteka uzukapije – i njemu u prilog ide Actio Publiciana - ovdje je način prenošenja valjan i utemeljen na valjanoj kauzi, ali vlasništvo nije stečeno jer otuđivalac nije bio vlasnik - zato su odnosi prema pravom vlasniku drukčiji nego kod bonitarnog stečnika o kako je bonitarni vlasnik stekao stvar od vlasnika, protiv tužbe ga štiti exceptio rei venditae ac traditae o ako vlasnik reivindikacijom zatraži stvar od poštenog posjednika, ovaj će mu morati ustupiti stvar te posjednik nema obrane prema vlasniku, jer je stvar stekao od nekog trećeg nevlasnika - ako pošteni posjednik prije roka uzukapije izgubi posjed stvari :  s actio Publiciana može tu stvar tražiti od svakog trećeg slabijeg posjednika  no ako je stvar dospjela u vlasnikove ruke, on će mu suprotstaviti exceptio iusti dominii  ako stvar dospije u ruke trećega, pošteni posjednik uspijeva s actio Publiciana – iznimka je ako je i taj treći pošteni posjednik koji je ujedno jači od tužitelja - spor između 2 bonae fidei posjednika :  jači je onaj koji je, ako su obojica stekli stvar od istog auktora (nevlasnika), ranije stekao posjed  ako je svaki stekao stvar od drugog auktora (nevlasnika), jači je onaj koji stvar posjeduje u vrijeme tužbe - prema tome, pošteni posjednik uspijeva s Actio Publiciana samo protiv slabijeg posjednika - neće uspjeti protiv vlasnika, ni protiv drugog poštenog posjednika koji se smatra jačim - kad je Justinijanovo pravo ukinulo bonitarno vlasništvo, actio Publiciana štiti samo poštenog posjednika koji je u dobroj vjeri i temeljem valjanog pravnog razloga stekao stvar od nevlasnika (uzukapioni, kvalificirani posjed) - no, ovom tužbom služe se i vlasnici koji su na valjani način stekli stvar od vlasnika , a još im nije protekao rok uzukapije - za takvog tužioca, Publiciana je pogodnija od reivindikacije – ovdje ne treba dokazivati pravo vlasništva i vlasništvo svojih prednika, nego samo činjenicu da je iusto titulo i bona fide stekao posjed stvari (rok uzukapije se fingira)  ACTIO FINIUM REGUNDORUM - tužba za rješavanje sporova o granici (finis) poljskih zemljišta – susjedima je zajednička granica od 5 stopa - to je diobna parnica, granicu utvrđuje sudac uz ovlast da vrši ispravke i oduzimanja zemlje putem adjudikacije i kondemnacije.  CAUTIO DAMNI INFECTI - ovo jamstvo može tražiti vlasnik zemljišta kojem prijeti šteta zbog manjkavosti susjednog zemljišta ili zgrada, koje bi se mogle srušiti 4.3. OSOBNE SLUŽNOSTI (SERVITUTES PERSONARUM) - osobne služnosti pružaju ovlašteniku pravo korištenja tuđe stvari koje se može sastojati u uporabi tuđe stvari i crpenju svih njenih plodova, ili samo u uporabi stvari  osobne služnosti ograničavaju vlasništvo više od zemljišnih  osnivaju se neposredno u korist neke osobe (ne u korist zemljišta i njegovih vlasnika)  zato osobne služnosti nisu vezane uz vlasništvo nekog zemljišta  one su spojene s osobom ovlaštenika – ne mogu se prenositi na drugoga  utrnjuju ovlaštenikovom smrću, pri čemu su nenasljedive  osobne služnosti su načelno djeljiva prava – smrću ovlaštenika koji ima dio uživanja neke stvari, njegova služnost utrnjuje na tom dijelu, koji postaje za vlasnika slobodan od dužnosti, a ne prirasta uživaocima ostalih dijelova - ove karakteristike proizlaze iz ekonomske svrhe – dok zemljišne služnosti udovoljavaju potrebama korištenja zemljišta u susjedovnim odnosima, osobne pružaju pravo korištenja tuđe stvari (uglavnom kako bi se osigurala sredstva za život) - služnosti prestaju smrću i ovlaštenik ne može raspolagati sa stvari, jer je pravo raspolaganja kod svih služnosti pridržano vlasniku - osobne služnosti su također stvarna prava na tuđoj stvari; vlasnik stvari na kojoj postoji osobna služnost može temeljem svog prava raspolaganja, vlasništvo prenijeti na trećega, no ovlaštenikovo pravo time ne prestaje (vidljiva razlika između stvarnih i obveznih odnosa koji obvezuju samo određene dvije osobe, a ne prate izravno samu stvar) - osobne služnosti su mlađe od zemljišnih, nastale su pod utjecajem pretora u Ciceronovo doba - u klasičnom pravu, osobne služnosti su bile samostalna prava na tuđoj stvari, nisu činile skupinu; to su:  ususfructus (služnost (pravo) uživanja ili plodouživanja)  usus (služnost upotrebe)  habitatio (služnost stana)  operae servorum vel animalium (služnost upotrebe (iskorištavanja) radne snage tuđeg roba ili životinje)  USUSFRUCTUS - stvarno pravo na tuđoj stvari koje daje ovlašteniku osobno pravo upotrebljavati tuđu stvar i crpsti njene plodove, ne vrijeđajući njezinu supstanciju, tj. njeno sućanstvo i ekonomsku namjenu - Paulus: "usus fructus est ius alienis rebus utendi fruendi, salva rerum substantia" - plodouživanje je pravo korištenja i ubiranja plodova sa tuđe stvari, čuvajući njeno sućanstvo - uzufrukt se razvio potkraj republike na području oporučnog prava, a osnivao se na više načina: o kao legat, kako bi se nekome osigurao doživotni prihod stvari ili imovine – tako pater familias svoju djecu imenuje nasljednicima, ali ženi ostavlja uzufrukt imovine (imovina će odmah pripasti djeci, ali će oni to vlasništvo u potpunosti moći koristiti tek nakon majčine smrti) o pravnim poslovima inter vivos - klasični pravnici nisu uzufrukt smatrali za služnost, a možda ni za stvarno pravo (ius in re) (iako je za zaštitu ovlaštenika postojala stvarnopravna tužba vindicatio ususfructus) – s vremenom on postaje stvarno pravo, a Justinijan ga svrstava u osobne služnosti  ODNOS VLASNIKA I UZUFRUKTUARA - prava uzufruktuara :  ovlašten je ubirati plodove stvari (frui), a ima i pravo uporabe stvari (uti)  vlasniku ostaje samo treći atribut vlasničkog prava – pravo raspolaganja s vlasništvom (abuti)  uzufruktuar ne može sa stvari raspolagati, niti stvar otuđiti, dati u zalog, osnivati služnost na njoj; ta prava pripadaju vlasniku  u svrhu vršenja prava, uzufruktuar ima držanje stvari (detenciju)  posjed i redovna interdiktna zaštita pripadaju vlasniku; kasnije i uzufruktuar dobiva interdiktnu zaštitu  uzufruktuar ne smije bez vlasnikove dozvole promijeniti sućanstvo i redovnu gospodarsku namjenu stvari (substantia), makar bi se stvar time poboljšala, jer inače njegovo pravo prestaje (npr. ne smije pretvoriti oranicu u livadu, vinograd u maslinjak) - uzufrukt je strogo osobno pravo: o ne može se prenijeti na drugoga univerzalnom ili singularnom sukcesijom o ukoliko nije dogovoreno na kraći rok, prestaje smrću ili capitis deminucijom uzufruktuara o ipak, uzufruktuar može prenijeti izvršivanje svog prava korištenja na drugog (npr. iznajmiti kuću koju ima na uživanje) – pritom nije preneseno pravo uživanja, pa svako ovlaštenje trećeg također prestaje smrću uzufruktuara ili eventualnim ranijim prestankom njegova prava - u starom pravu, između vlasnika i uzufruktuara ne postoje obvezni odnosi - ako uzufruktuar uništi predmet uzufrukta, on odgovara kao i svaki treći koji bi to učinio (deliktnim akcijama) - to je bilo nepovoljno za vlasnika uzufrukta, pa pretor sili uzufruktuara da preuzme određene obveze na temelju ugovora - tako nastaje cautio usufructuaria:  to je jamstvo u obliku stipulacije koje je uzufruktuar prije preuzimanja stvari morao dati vlasniku 4.4. STJECANJE I PRESTANAK SLUŽNOSTI  sadrži obvezu uzufruktuara da će uporabu i ubiranje plodova vršiti uredno (boni viri arbitratu), te da će stvar nakon prestanka uzufrukta vratiti  u uredno vršenje obveze spada: držati stvar u dobrom stanju, koristiti je prema njenoj redovnoj gospodarskoj namjeni, snositi troškove oko dobivanja plodova, snositi terete koji leže na stvari (posebno poreze)  ako unatoč urednom držanju dođe do pogoršanja stvari, ona idu na teret vlasnika - iz cautio usufructuaria nastaju i tužbe: o actio ex stipulata – obvezna tužba koja pripada vlasniku, tužba na povratak stvari i naknadu štete o rei vindicatio – pripada vlasniku za povratak stvari nakon prestanka uzufrukta ako nije ugovorena kaucija - kasnije su sve ove obveze teretile uzufruktuara i bez posebne kaucije i pretorske intervencije  PREDMET UZUFRUKTA - predmet uzufrukta mogu biti i nepokretne i pokretne stvari - pritom su načelno moguće samo nepotrošne stvari, jer ih po prestanku uzufrukta uzufruktuar mora vratiti - početkom carstva, donesen je senatus consulta po kojem predmet uzufrukta mogu biti i potrošne stvari :  ovo nije pravi uzufrukt, stvar se ne uživa salva rerum substantia, niti se kasnije može vratiti  ovlaštenik stječe samo vlasništvo stvari – završetkom uzufrukta mora vratiti jednaku količinu istovrsnih stvari (tantundem eiusdem generi, zamjenjive stvari)  ovakav odnos je blizak zajmu , no kako je tužba za zaštitu prava ovlaštenika bila vindicatio ususfructus (utilis), klasici su smatrali da se može tužiti quasi ex ususfructus  tako se razvio pojam quasi usus fructus (usus fructus irregularis) - predmet kvazi-uzufrukta kasnije mogu biti i novčane tražbine – uzufruktuaru pripadaju vjerovnička prava utjerivanja glavnice i kamata (s tim da prestankom uzufrukta mora vratiti samo glavnicu)  USUS (SLUŽNOST PORABE, UPOTREBE) - to je stvarno pravo korištenja tuđe stvari slično uzufruktu; strogo je vezano uz osobu ovlaštenika (uzuara) – razlika je što se ovdje sadržaj ovlaštenikova prava odnosi samo na uporabu stvari (usus) za vlastite potrebe uzuara; ne odnosi se i na crpenje plodova, što je pridržano vlasniku - već od klasičnog doba, dolazi do širenja granica prava ususa : o uzuar kuće smije u kuću primiti i članove svoje obitelji, služinčad i najamnike, a uzuar vrta smije ubrati voće i cvijeće o uzuar smije ubirati i dio plodova stvari, ali samo koliko mu je potrebno za vlastitu osobnu upotrebu i za potrebe njegove obitelji, tj.kućanstva - obveze uzuara su analogne obvezama uzufruktuara; on je dužan dati jamstvo (cautio usuaria) - no razlika između njihovih prava je što je uzuarevo pravo nedjeljivo – na drugog se ne može prenijeti ni samo izvršavanje prava  HABITATIO (SLUŽNOST STANA) - daje ovlašteniku pravo stanovanja u stanu ili u kući; ne utrnjuje capitis deminutione niti non usu za razliku od drugih osobnih služnosti - Justinijan ga je proglasio samostalnim pravom i uvrstio ga među osobne služnosti, gdje je dozvoljeno dalje iznajmiti čitav stan ili kuću (tj.trećem ustupiti izvršavanje prava)  OPERAE SERVORUM VEL ANIMALIUM (ISKORIŠTAVANJE RADA TUĐEG ROBA ILI ŽIVOTINJE) - često se zapisom nekome ostavljala radna snaga roba ili životinje - Justinijan i ovo pravo proglašava posebnom osobnom služnosti, gdje se operae mogu davati i u najam - ni ova služnost ne utrnjuje capitis deminutione, a prelazi i na nasljednike, za razliku od ostalih osobnih služnosti  STJECANJE SLUŽNOSTI - načini stjecanja služnosti u civilnom pravu (civilni načini stjecanja):  mancipatio i in iure cessio – za stjecanje res mancipi (najstarijih poljskih služnosti puta i vodovoda)  in iure cessio – normalni civilni način za stjecanje svih ostalih služnosti; prividna parnica o utuživanju služnosti (vindicatio servitutis), odnosno uzufrukta (vindicatio ususfructus)  deductio servitutis ili ususfructus – pridržaj služnosti prigodom otuđivanja neke stvari mancipacijom ili in iure cesijom ili prigodom određivanja legata  adjudikacija – arbiter može u diobnim parnicama jednoj ili drugoj stranci prigodom realne diobe dosuditi služnosti na drugim dijelovima  legat za slučaj smrti (legatum per vindicationem) – najčešći slučaj osnivanja osobnih služnosti  uzukapija služnosti u roku od 1 do 2 godine (staro civilno pravo)– ukinuta s lex Scribonia (poč.1.st.pr.n.e.) jer je služnost pravo, a time i netjelesna stvar koja se ne može posjedovati, pa se zato po klasičnom pravu ne može stjecati uzukapijom ni tradicijom - pretorski načini stjecanja isprva su uvedeni za peregrine i pokrajinska zemljišta, ali prelaze i u upotrebu rimskih građana; to su: a) PACTI ONIBUS ET STIPULATIONIBUS 4.5. ZAŠTITA SLUŽNOSTI - osnivaju se na provincijalnim zemljištima neformalnim ugovorima (pactum) - ti ugovori su potvrđeni stipulacijom ili pismenom klauzulom o izvršenoj stipulaciji - po uzoru na civilne akcije, takve pretorske služnosti štiti magistrat s actiones utiles - ovaj način je u Justinijanovom pravu postao općeniti način stjecanja služnosti među živima b) TRADITIO I PATIENTIA - traditio se u Justinijanovom pravu razvija u vezi s pojmom kvaziposesije prava služnosti – ako se pravo služnosti može posjedovati, može se takav posjed i prenositi tradicijom; javlja se quasi-traditio služnosti koji se razlikuje kod osobnih i zemljišnih služnosti:  kod osobnih služnosti – quasi-traditio se temelji na predaji stvari radi vršenja služnosti  kod zemljišnih stvari – temelji se na uvođenju u zemljišnu služnost puta, vožnje, … - s tradicijom je izjednačena patientia, tj. osnivanje služnosti njenim vršenjem uz mučko odobrenje vlasnika c) LONGI TEMPORIS PRAESCRIPTIO - već u pretorskom pravu, počinje se pružati zaštita zemljišnim služnostima koje su vršene dugo vrijeme (longa consuetudo, diuturnus usus), jer se tada pretpostavlja da je služnost stečena valjanim načinom - ovakvo stjecanje zemljišnih služnosti i uzufrukta uvedeno je kad je priznat posjed prava služnosti, koji se sastoji u vršenju sadržaja služnosti (u doba dominata) - služnost stječe inter praesentes za 10, a inter absentes za 20 godina onaj koji je faktički vrši kao svoje pravo - u tu svrhu nije potreban iustus titulus ni bona fides, no sadržaj služnosti ne smije se prema vlasniku vršiti vi, clam, precario - mancipatio i in iure cessio ne postoje više u Justinijanovom pravu, no ostali civilni načini stjecanja, a osobito stjecanje legatom zadržani su i dalje  PRESTANAK SLUŽNOSTI - važniji načini prestanka služnosti: a) odreknuće ovlaštenika - uglavnom se vrši po civilnom pravu in iure cesijom u korist vlasnika služnog dobra (predmeta uzufrukta) - po Justinijanovom pravu dovoljno je neformalno odreknuće, a u ranijem pravu štiti se pretorskom ekscepcijom pacti b) confusio (consolidatio) - spajanje služnosti s vlasništvom služne stvari u istoj osobi (pravilo "nemini res sua servit") c) propast služne stvari - kod zemljišnih služnosti, to je propast gospodujućeg ili služnog dobra - kod uzufrukta i uzusa prestaju služnosti već promjenom sućanstva d) smrt i capitis deminutio ovlaštenika - ovako prestaju uzufrukt i uzus (po Justinijanu, capitis deminutio minima nema taj učinak) - prema Justinijanu, osobne služnosti (ususfructus) mogu se osnivati i u korist pravnih osoba, no najviše na rok od 100 godina e) nevršenje ( non usus ) - nevršenjem kroz 1 ili 2 godine utrnjuju poljske služnosti, uzufrukt i uzus - prema Justinijanu, taj rok je 10 (inter praesentes) ili 20 godina (inter absentes) - razumljivo je da utrnjuju uzufrukt i poljske služnosti, gdje je ovlaštenik ovlaštena na neke radnje, ali ih ne vrši - kod gradskih služnosti, služnost se sastoji u dužnosti vlasnika služnog dobra da nešto ne učini (npr. altius non tollendi); ovdje do utrnuća dolazi putem usucapio libertatis – opterećeni postupa protivno služnosti i održava takvo stanje kroz vrijeme potrebno za dosjelost (npr. podigne kuću preko određene visine) f) osobne služnosti osnovane na određeno vrijeme ili do nastupa rezolutivnog uvjeta - prestaju ipso iure protekom vremena odnosno ispunjenjem uvjeta - kao stvarna prava, služnosti su zaštićene akcijom in rem, koja ima različite nazive: o u klasičnom pravu – vindicatio servitutis/ususfructus/usus o u bizantsko doba i po Justinijanu– actio confessoria - ta tužba isprva je pripadala ovlašteniku služnosti protiv vlasnika služne stvari, a kasnije se daje i protiv svakog trećeg koji smeta ovlašteniku u vršenju služnosti (npr. time što je treći za sebe svojatao uzufrukt koji pripada tužitelju) - tijek tužbe:  tužitelj postavlja tvrdnju da mu pripada služnost (kao što vlasnik u reivindikaciji postavlja tvrdnju o vlasništvu; dokazuje se način stjecanja vlasništva i služnosti)  tužitelj mora dokazati da mu pravo služnosti pripada – tada će tuženi biti osuđen na: o priznanje služnosti i uspostavu stanja koje odgovara služnosti o naknadu štete i zabranu daljnjeg smetanja – može mu se naložiti i cautio de amplius non turbando - actio confessoria je naličje actio negatoria: - naime, actio fiduciae ima samo obligatorni, ne i stvarnopravni učinak jer dužnik kod fiducije gubi vlasništvo i stoga ne može potraživati stvar od trećeg stvarnopravnom tužbom  PIGNUS (RUČNI ZALOG) - ova vrsta ručnog zaloga razvila se u doba republike, kako bi se izbjegle nezgodne posljedice prijenosa vlasništva, a i komplicirani formalizam mancipacije i in iure cesije - ovdje dužnik zadržava vlasništvo stvari; stvar koja treba služiti kao osiguranje vjerovnikove tražbine on neformalno predaje založnom vjerovniku u posjed kao garanciju za isplatu duga - vjerovnik ju zadržava dok mu ne bude namiren dug, a tada ju vraća – iako je takav vjerovnik zapravo samo detentor stvari, pretor ga smatra jurističkim posjednikom (tzv. izvedeni posjed) i daje mu pravnu zaštitu posesornim interdiktima - tako je vjerovnik osiguran za posjed stvari; ispočetka samo posjedovanjem vrši pritisak na dužnika da mu isplati dug i tako dobije svoju stvar natrag (pravo prodaje stvari uvedeno je tek kasnije) - položaj dužnika : daleko povoljniji nego kod fiducije o on sad kao vlasnik može po isplati duga potraživati svoju stvar reivindikacijom od svakog trećeg o od založnog vjerovnika može temeljem založnog ugovora (contractus pigneraticius) tražiti nakon isplate duga povratak založene stvari osobnom (obveznom) tužbom – actio pigneraticia directa - vjerovnik isprva ima samo pravo na posjed stvari, ali je nije mogao prodati, niti je još imao stvarno pravo zaštićeno petitornom akcijom in rem protiv trećih - pravo prodaje i stvarnopravnu zaštitu protiv trećih (actio quasi Serviana) vjerovnik je stekao kasnije – kad su se ti instituti razvili kod hipoteke i tek tada je pignus postao založno pravo u pravom smislu  HYPOTHECA - to je ugovorni zalog bez posjeda založene stvari - vjerovnik i založni dužnik ugovaraju da određena stvar ima služiti osiguranju i namirenju vjerovnikove tražbine - pritom stvar ostaje u posjedu dužnika dok god tražbina ne dospije na platež - kod hipoteke otpada ona za dužnika nezgodna strana pignusa (nemogućnost dužnika da se služi sa založnim predmetom) - hipoteku stvaraju pretori, prvo u vezi sa zakupom poljoprivrednih nekretnina – zakupnik zemljišta daje zakupodavcu svoj poljodjelski inventar, invecta et illata (oruđe, stoku, robove) u zalog, kako bi osigurao zakupninu - te stvari nisu mogle fiducijom/pignusom biti predane u posjed zakupodavca, jer bi zakupniku bilo onemogućeno obrađivanje zemlje - kad su počeli propadati seljački posjedi, latifundisti su sve češće svoje parcele davali u zakup slobodnim zakupcima - uz zemlju, davali su im i kredit za nabavu inventara – takav ugovor o zalogu po starijem pravu još nije bio pravno zaštićen - trebalo je naći pravno sredstvo kojim založena stvar ostaje u posjedu dužnika, te se vjerovniku osigurava pravo da je može uzeti u posjed tek u slučaju neisplate duga – u tu svrhu, pretor zakupodavcu daje interdictum Salvianum o zakupodavac po dospjetku tražbine može od zastupnika tražiti posjed na invecta et illata, tj. mogao je zahtijevati posjed založene stvari kako bi je prodao i namirio svoje potraživanje o to je interdikt za pribavljanje posjeda ugovorom založene stvari (interdictum adipiscendae possessionis) o on se može koristiti samo protiv zakupnika (colonus), ne i protiv trećih koji dođu do posjeda stvari (najveći nedostatak) - time založeni vjerovnik još nije dobio stvarnopravnu zaštitu koja djeluje protiv trećih - takvu zaštitu dobiva tek u doba principata, s pretorskom actio Serviana  to je već bila petitorna tužba; sad zakupodavac može tražiti posjed i izručenje zaloga i od svakog trećeg  ubrzo je ova tužba proširena na ugovorne zaloge svake vrste (kad god netko zalaže stvar bez predaje posjeda stvari)  u toj proširenoj funkciji, ona se zove actio quasi Serviana (kod Justinijana i actio hypothecaria ili actio pigneraticia in rem)  ova tužba sad se primjenjuje i na pignus (ručni zalog), ukoliko založni vjerovnik izgubi posjed stvari - tako i pignus i hypotheca postaju založno pravo u današnjem smislu, tj. stvarno pravo na tuđoj stvari koje djeluje protiv svakoga, a zaštićeno je akcijama in rem - mogao je svaki založni vjerovnik tražiti izručenje založene stvari od svakog posjednika, bez obzira da li je to bio dužnik ili onaj koji mu je stvar založio ili netko treći - kod navedenih tužbi, tužitelj mora dokazati :  da mu je stvar bila založena  da se stvar nalazi u tuženikovu posjedu  da je u času zalaganja bila u zalagateljevoj imovini  da postoji tražbina (ukoliko mu se njeno postojanje ospori) - mancipatio i in iure cessio (s njima i fiducia) u postklasično doba se više ne koriste; formalno ih uklanja Justinijan - on u interpoliranim mjestima mijenja fiduciju pignusom i hipotekom :  to su sad jedine vrste založnog prava s jednakom funkcijom i pravnim učincima  razlikuju se po tome prenosi li se posjed odmah na založnog vjerovnika, ili se radi o ugovornom zalogu gdje stvar do dospjelosti duga ostaje u posjedu dužnika  i takav ugovorni zalog ima jednaku funkciju kao i ručni zalog – hipotekarni vjerovnik koji je došao u posjed stvari s actio serviana ima isti položaj kao vjerovnik ručnog zaloga (interdiktna zaštita, unovčenje, povratak zaloga) 6.3. SADRŽAJ ZALOŽNOG PRAVA I ODNOS VIŠE ZALOŽNIH PRAVA NA ISTOJ STVARI 6.2. POSTANAK I PREDMET ZALOŽNOG PRAVA - založno pravo nastaje neformalnim ugovorom, pri čemu su moguće dvije vrste: o realnim ugovorom uz predaju posjeda stvari (datio pignoris ili pignus) o ugovorom bez predaje posjeda (pignus conventionale, kasnije hypotheca) - bio je dovoljan neformalni pactum, izuzev fiduciju - zalagatelj u času založnog ugovora mora biti vlasnik stvari - zbog akcesornosti založnog prava, morala je postojati tražbina koju treba osigurati zalogom – tražbina je morala biti i uvjetna, buduća ili i naturalna (neutuživa), a zalog je za dužnika mogao dati i netko treći - predmetom pignusa i hipoteke prvo su mogle biti samo tjelesne stvari, no kasnije predmet zaloga može biti ius in agro vectigali, emfiteuza, superficies, uzufrukt, poljske služnosti, … (sve što može biti predmetom prodaje) - predmetom hipoteke može biti i sva sadašnja i buduća imovina neke osobe (sve stvari i prava), tzv. generalna hipoteka - osim putem ugovora, založno pravo može nastati na još neke načine:  sudskom rješidbom u svrhu ovrhe u ekstraordinarnom postupku  magistratskom odlukom kod uvođenja u posjed tuđe imovine zbog osiguranja, bez prava prodaje (pignus praetorium)  LEGALNE HIPOTEKE - ova zakonska založna prava razvijaju se u carsko doba (pignus tacitum ili legale) - takve zakonske ili legalne hipoteke koje su i bez ugovora već po pravnom poretku spojene s nekim tražbinama mogu biti: o specijalne – odnose se na pojedinačne dužnikove stvari o generalne – odnose se na čitavu dužnikovu imovinu - neke legalne hipoteke razvijaju se iz ugovorne prakse; ako se u nekim slučajevima redovito ugovara založno pravo, ono se s vremenom počinje smatrati šutke ugovorenim; ovdje spadaju:  zakonsko založno pravo najmodavca stana na najamnikove stvari unesene u stan (invecta et illata)  založno pravo zakupodavca poljskog dobra na plodove zemljišta - prema izričitim propisima (carskim konstitucijama, tj. senatuskonzultima), postoje još neke legalne hipoteke, kao primjerice:  zakonsko založno pravo na zgradi onome tko je dao zajam za njen popravak  generalna zakonska hipoteka fiska na čitavoj dužnikovoj imovini zbog tražbina iz javnih daća i ugovora  generalne zakonske hipoteke pupila i doraslih maloljetnika na imovini tutora i skrbnika; žene na imovini muža - u staro doba u Rimu, sadržaj založnog prava je bio u tome da zalog pripadne vjerovniku u vlasništvo ako dužnik pri dospjetku tražbine ne ispuni svoj dug (lex commissoria) – u tom slučaju, vjerovnik se mora zadovoljiti sa stvari iako je njegova tražbina veća od vrijednosti založene stvari; ako je zalog bio vredniji od tražbine, nije trebao ništa vraćati dužniku - takvo stanje je moglo biti vrlo štetno po dužnika, pa je rano izašlo iz prakse - naprotiv, kod pignusa i hipoteke kao sadržaj vjerovnikova prava ukazuju se 2 glavna ovlaštenja:  a) PRAVO NA POSJED (IUS POSSIDENDI) - stječe se kod pignusa odmah materijalnom predajom stvari od strane dužnika - kod hipoteke, vjerovnik dobiva pravo na posjed ako pri dospjetku tražbine nije namiren – za pribavljanje posjeda služe mu interdictum Salvianum, actio Serviana i quasi Serviana (hypothecaria) - kod hipoteke, namireni vjerovnik mora vratiti posjed dužniku koji ga tuži s actio pigneraticia directa (fiducija: actio fiduciae directa) - 329. nastaje odredba cara Gordijana II, pignus Gordianum o vjerovnik može zadržati zalog i nakon namirenja zalogom osigurane tražbine – kako bi osigurao druge novčane tražbine protiv istog dužnika o on u tom slučaju nema pravo prodaje, nego samo pravo zadržavanja stvari (ius retentionis) - založni vjerovnik ne smije upotrebljavati zalog bez odobrenja, inače čini krađu uporabe (furtum usus) - plodovi založene stvari pripadaju založnom dužniku, a ne vjerovniku - ipak, moglo se ugovoriti da plodovi pripadnu vjerovniku umjesto kamata (antihreza, pactum antichreticum) - ako se radi o beskamatnom zajmu, a založena stvar je plodonosna, vjerovnik može zadržati plodove i bez antihretičke pogodbe (antichresis tacita)  b) PRAVO PRODAJE ZALOGA (IUS DISTRAHENDI) - pravo zadržanja namirenja naloga - dozvoljava se prodaja založene stvari, ne treba ju posebno zadržavati; počeo se ugovarati i pactum de non vendendo - isprva je vjerovniku pripadalo samo ako je bilo izrijekom dogovoreno (pactum de vendendo pignore) 6.4. PRESTANAK ZALOŽNOG PRAVA - potkraj klasičnog doba, pravo prodaje zaloga smatra se uključenim u svakom založnom pravu i bez posebnog ugovora; dozvoljava se prodaja iako je bila izrijekom isključena (pactum de non vendendo), ali vjerovnik mora 3 puta opomenuti dužnika - umjesto prava prodaje u klasičnom pravu može se ugovoriti još lex commissoria – uglavak da stvar ima pripasti vjerovniku u vlasništvo ako dug pri dospjetku ne bi bio namiren (ova odredba je zabranjena od Konstantina, jer je dužnike izvrgavala lihvarstvu) - vjerovnik zalog prodaje sam, pri čemu mora štititi interese dužnika – iako vjerovnik nije vlasnik, on prodajom prenosi vlasništvo založne stvari na kupca (po založnom pravu je na to ovlašten) - založni vjerovnik tražbinu namiruje iz kupovnine; eventualni višak izručuje zalagatelju (hyperocha, superfluum) - ako pokušaj prodaje zaloga bude neuspješan, vjerovnik može tražiti da mu se, nakon prethodne opomene dužnika, dopita po caru vlasništvo zaloga po procjembenoj vrijednosti (impetratio dominii) - zalagatelj i nakon toga može iskupiti zalog plaćanjem dužne glavnice i kamata kroz rok od 2 godine  ODNOS IZMEĐU VIŠE ZALOŽNIH PRAVA NA ISTOJ STVARI - zalagatelj ostaje vlasnik založene stvari – može s njome raspolagati kao vlasnik, njeno vlasništvo prenijeti na trećeg ili ju dati dalje u zalog drugim vjerovnicima - no, pritom se ne narušava pravo starijeg založnog vjerovnika; ono se i dalje mora poštovati - stoga raniji založni vjerovnik ima prednost pred kasnijim (načelo "prior tempore potior iure" - raniji po vremenu, jači po pravu) - ključnu ulogu ima vrijeme postanka založnog prava, a položaj kasnijeg vjerovnika je znatno slabiji:  u slučaju prodaje stvari, prvo se namiruje raniji vjerovnik; kasniji ima samo pravo na hiperohu  kasniji vjerovnik pritom može isplatiti tražbinu nekog od ranijih vjerovnika i stupiti na njegovo mjesto (ius offerendi)  kasniji založni vjerovnik nema pravo prodaje zaloga  kasniji hipotekarni vjerovnik može tražiti posjed od trećih s actio hypothecaria (ali ne i od ranijeg založnog vjerovnika)  naprotiv, raniji vjerovnik može tražiti posjed od svakog kasnijeg založnog vjerovnika  PRIVILEGIRANE HIPOTEKE - ove hipoteke narušavaju načelo prior tempore potior iure - u slučaju zakonske prodaje zaloga, one prve dolaze do namirenja, ispred eventualnih starijih drugih založnih prava - tu spadaju npr:  zakonska hipoteka fiska za dužne poreze  zakonska hipoteka žene zbog povratka miraza  ugovorna hipoteka zbog in rem versio (tko je dao novac za nabavu, popravak, održanje založene stvari ima prednost pred svim ostalim založnim pravima) - 474. car Leon donosi posebnu odredbu: o založno pravo osnovano javnom ili privatnom ispravom potpisanom po 3 besprijekorna svjedoka ima prednost nad svim drugim založnim pravima o time je onemogućeno fingiranje nekog starijeg založnog prava izdavanjem antidatirane isprave o zalaganju - ujedno se time javlja težnja za publicitetom založnog prava - rimsko pravo se osnivalo neformalnim ugovorima, pa je bilo nevidljivo za svakog trećeg - stjecalac nije bio siguran je li stvar već opterećena nekim starijim založnim pravom - ova nesigurnost povećana je brojnim zakonskim, generalnim i privilegiranim hipotekama, a problem je u modernom pravu riješen upisom hipoteka u javne knjige (kod nekretnina) - razlozi prestanka založnog prava izviru ili iz njegova karaktera stvarnog prava, ili iz karaktera osiguranja tražbine - zastara založne tužbe nastupa za 30, odnosno 40 godina, pri čemu se zalagatelj može služiti samo prigovorom zastare tužbe a) UTRNUĆE TRAŽBINE - kao akcesorno pravo, založno pravo utrnjuje utrnućem tražbine osiguranju kojem je služilo (npr. isplatom, otpustom) - ipak, založno pravo ostaje na snazi ako je otpala samo utuživost tražbine – ona postoji dalje kao naturalna obligacija b) PRODAJA ZALOGA - utrnjuje ne samo založno pravo prodavaoca, nego i svih daljnjih založnih vjerovnika, jer kupac kupuje stvar prostu od zaloga c) PROPAST ZALOŽENE STVARI; KONFUZIJA; ODREKNUĆE - založno pravo utrnjuje:  propašću založene stvari (nezavisno od tražbine)  time što je založni vjerovnik postao vlasnik založene stvari (konfuzijom)  odreknućem koje može uslijediti neformalno i šutke, jer se osnivanje založnog prava vrši neformalno d) STJECANJE BONA FIDE